Dva mjeseca nakon što je izašao iz ormara u gledanom televizijskom programu, jedva pedesetčetverogodišnji glumac oduzeo si je život skočivši u zoru s vrlo visokog kata do iznenadnog užasa smrti. Izašavši iz ormara na televiziji, glumac je rekao da se osjeća slobodnim i sretnim, emancipiranim od tjeskobe i muke oko svog seksualnog identiteta ("Ja sam osoba bez ikakve role", rekao je). Rekla je i da ima dečka (“Imam previše ljubavi i najboljeg”, usudila se reći). Nadalje je otkrio da je njegova dvadesetdvogodišnja kći znala da je homoseksualac (točnije, zna da sam gay od svoje šeste godine). Nekoliko dana kasnije dao je i druge intervjue na televiziji, za njega neuobičajene, koji su bili rezervirani za razgovor o privatnom životu, a održao je i nekoliko koncerata, pred brojnom publikom koja mu se divila zbog talenta, karizme i ljepote. . Sve je tada nagovještavalo da je glumac inaugurirao slobodnu i sretnu fazu svog života, u kojoj se više ne boji zatvoreniku reći da je homoseksualac i u kojoj će nastaviti karijeru glazbenika nedvojbenog talenta. No, odlučio je odjednom sebi skratiti život. Zašto je glumac počinio samoubojstvo? Nepodnošljiv rezultat prljanja ormara, javnog priznanja da je gay, suočavanja s medijskim previranjima na koja nije navikao? Jeste li požalili što ste to učinili ili ste to učinili na taj način u toj emisiji? Je li ga mučilo razmišljanje da bi bilo bolje šutjeti i zato reći da ne govorim u javnosti o svojoj intimi, kao što je desetljećima govorio novinarima? Neki ljudi krive pisca za glumčevo samoubojstvo. Izlaskom u taj udarni termin glumac će napasti spisateljicu. Rekao je da je pisac debeo, natečen, trbušan; rekao je da se pisac gentrificirao; rekao je da pisac više nije stjegonoša za gay stvar; Rekao je da ga je pisac cijeli život mrcvario, razotkrio i nasilan, izvukao iz ormara, zasjenio mu karijeru. Tada je postalo jasno da glumac mrzi spisateljicu. Uspjela je izaći iz ormara, a da ga nije napala. Odlučio je to napasti. Time je priznao ono što je desetljećima nijekao: da je bio spisateljičin ljubavnik. Naime, glumac i spisateljica bili su ljubavnici prije više od trideset godina, kada su oboje već bili slavni, kada su imali djevojke, kada su pokušavali biti sretni s njima, pripitomljavajući ili ukroćujući divlju zvijer žudnje. Četiri godine kasnije, pisac je objavio autobiografski roman, rekreirajući velike sukobe svog života: svog oca revolveraša i homofoba; njegova pobožna i homofobna majka; teška moralna borba između njegovog vjerskog odgoja i njegovih zakopanih erotskih želja; njegova prva seksualna istraživanja sa školskim kolegom, nogometašem, djevojkom, glumcem. To tada nije bio roman o tom glumcu koji si je oduzeo život, niti protiv tog glumca konkretno. Bio je to roman o piščevom mučnom životu, ili protiv piščeve heteroseksualne reputacije, ili protiv piščevih roditelja, ili protiv piščeve nastanjene zemlje. Dapače, kada je taj roman izašao, ozbiljni tisak i pokvareni tisak dopustio si je grubi prijestup da je pisac, odnosno autor romana spavao s pričama i koji nogometaši, s pričama i koji glumci. , uz Priče i koje razrednike, navođenje brojeva i prezimena, objavljivanje njihovih fotografija. Međutim, budući da je roman objavljen, glumac koji je počinio samoubojstvo zbog spisateljičine TV emisije i rekao da je pročitao roman; da se činio poput tinejdžerskog romana, na dobar način; da mu se roman svidio. Odnosno, glumac nije bio ljut na pisca, ili još nije, i nije mrzio pisca, ili još nije. Ništa manje nije istina da se ovaj glumac, kao i drugi glumci, morao pomiriti s stanovitim novinarima koji su sijali sumnju da je možda bio ljubavnik spisateljice. U svakom slučaju, činilo se da ga u tom trenutku nije mučila sumnja ili sumnja. Zato je otišao na spisateljski program i rekao da mu se sviđa roman. Glumac je nastavio uspješnu karijeru u kazalištu, kinu, televiziji. Pisac je nastavio objavljivati romane. U teoriji, oni nisu bili neprijatelji, ili se nisu tako činili. Glumac se sklopio sa ženom koja mu je podarila kćer. Pisac se družio sa ženom koja mu je rodila dvije kćeri. Tri godine nakon prvog skandala s kojim su se suočili, glumac je ponovno posjetio Spisateljski program, prostor koji je sada imao međunarodnu difuziju. Glumac i njegova supruga na poziv pisca otputovali su u grad u kojem je pisac emitirao svoj program. Spisateljica je upoznala glumčevu suprugu i srdačno ju pozdravila. Razgovor je bio miran, prijateljski, bez ljutnje i prijekora. Nakon snimanja spisateljica ih je pozvala na večeru. Glumac i njegova supruga su odbili. Pisac je smatrao da ga glumac više ne želi. Tada su se glumac i spisateljica posljednji put uživo vidjeli. Od tada je prošlo dvadeset i pet godina. Sada se glumac povukao iz velikog teatra života. Zašto je glumac rekao piscu da mu se svidio njegov prvi roman iste godine kad je objavljen, a toliko godina kasnije ga je žestoko kritizirao, optužujući ga da ga je u toj fikciji izdao, da ga je izvukao iz ormara protiv njegovih htjeti? Zašto se tako radikalno predomislio? Zašto je tri godine nakon izlaska tog romana glumac još jednom dao piscu srdačan intervju, sugerirajući da ga ne mrzi, da se ne osjeća izdanim? Zašto je toliko godina kasnije, uoči smrti, glumac žestoko kritikovao pisca, ismijavao njegov fizički izgled, optuživao ga da je izdajica i govorio da je ljubav između njih dvoje bila kratka, propala i nebitna? Je li doista bila izdaja što je pisac objavio roman u kojem je njegov alter ego Joaquín Camino spavao s glumcem po imenu Gonzalo Guzmán? Je li pisac imao umjetničko, etičko i zakonsko pravo sebi dopustiti tu dopuštenost u fikciji, opisujući tajnu ljubav između novinarke i glumca? Pisac smatra da je u potpunosti iskoristio svoju umjetničku, stvaralačku i osobnu slobodu, pišući taj roman i izašavši iz ormara čim je objavljen. Pritom smatra da je glumac u potpunosti iskoristio svoju individualnu slobodu, odbivši izaći iz ormara i priznati da je bio spisateljičin ljubavnik. Nijedan nije izdao drugoga, smatra spisateljica: Bio sam vjeran svom književnom pozivu i odlučio izaći iz ormara; a glumac je bio vjeran svom glumačkom pozivu i odlučio je ne izaći iz ormara, misleći da će si upropastiti karijeru srcelomca iz sapunice. Glumac je nedavno, napokon izašavši iz ormara, djelovao zadovoljno svojim osobnim, obiteljskim i umjetničkim životom. Ništa nije slutilo da će se ubiti. Kako pisac svaki tjedan objavljuje osobne kronike s minimalnom literaturom u pregršt novina na španjolskom, dopustio si je napisati tekst u vedrom tonu u kojem je slavio što je glumac izašao iz ormara; poticali ga da pjeva osobne pjesme, prožete gay senzibilitetom; hvalio ga kao talentiranog glazbenika; i branio se od sumnji koje su mu stavljene na teret: debeo si, natečen, trbušan; vi ste gentrificirali; više ne braniš gay stvar; Ti si izdajica. Pa tako, kao što se pisac satirično brani od oštre kritike koju mu je iznio glumac, sada ga pojedini glumčevi štovatelji suočavaju da je on kriv za samoubojstvo, da ga je naveo da se ubije, da ga je tako pedantno mučio da natjerao ga je da skoči do iznenadnog užasa smrti. Zbog toga neki glumčevi obožavatelji mole pisca da se, u čast uspomene na glumca, što prije ubije, počini samoubojstvo, skoči s visokog kata ili ispali hitac u sina ili se objesi u ormaru. njegove kuće, jer je on i samo on, kažu i dobronamjerni i zlonamjerni, kriv što si je glumac oduzeo život. Uništen, bez riječi od tuge, pisac smatra da je nepravda i lupež okrivljavati njega za glumčevo samoubojstvo. Ne planira si oduzeti život u znak poštovanja prema glumcu. Ostaje veliko pitanje: zašto se glumac ubio? Kakva ga je muka mučila prije nego što se bacio u smrt? Jesam li bio bolestan, depresivan, švorc? Je li patio od duboke boli ljubavi, užasnog obiteljskog sukoba? Jesu li ga kobno osudili suicidalni geni, budući da su mu oca ubili kad je bio mladić od sedamnaest godina? Ili si je, toliko godina kasnije, oduzeo život zbog piščevog prvog romana, romana za koji je, kad je izašao, rekao da mu se sviđa? Je li glumac počinio samoubojstvo jer ga je satirična kolumna pisca toliko uznemirila? Je li razumno misliti da bi slavni glumac ubio zato što je pročitao šašavu satiru ili negativnu kritiku? Ako je tako, ako su tračerske satire ili negativne kritike navele ismijane ili maltretirane da prekinu život, onda sam se, smatra pisac, morao ubiti barem stotinu puta. Zdrav čovjek, bez psihičkih poremećaja, ne bi se ubio za satiru, lošu kritiku, prolazni medijski skandal. Oduzimaju si živote samo oni koji više ne žele živjeti, koji preziru ili odriču vlastiti život, koji budućnost doživljavaju kao nepodnošljivu noćnu moru koju treba proživjeti. VIŠE priča jaimea baylyja vijesti Da Most lokota vijesti Ne Ništa dobro nije za Veneru vijesti Da More gori vijesti Da Sef U tri ujutro, minute prije nego što skoči na iznenadni užas smrti, je li glumac bio lucidan , trijezan, svjestan, također zdrav? Je li bio kemijski depresivan, teško bolestan, slabo liječen? Je li bio opijen ili uznemiren nekom opakom i samodestruktivnom supstancom, kao što se pisac našao pijan kad je u ranim dvadesetima pokušao samoubojstvo u luksuznom hotelu? Zašto je glumac odabrao smrt, kad mu se život činio pun sreće, trijumfa i obećanja?
