SLIJEDITI
Ako postoji pogled u kojem se ljubav prema kinu ogleda u učeniku, onda je to onaj Jacquesa Perrina u 'Cinema Paradiso'. Utonuo u sjedište starog kina, sa snopom svjetlosti koji je prelazio tamu sobe, veteran 'Totò' je kroz suze promatrao ekran. Ikonična scena iz filma Giuseppea Tornatorea itekako je vrijedna trčanja, ali Parižanin Jacques Perrin imao je još pregršt sjajnih naslova u svojoj filmografiji. Iako ništa tako kultno kao ljubavna pjesma za kino u kojoj je glumio 1988.
Jer osim u 'Cinema Paradiso', sudjelovao je u više od stotine produkcija, iako je većina bila televizijskih filmova i kratkotrajnih serija.
Oračunao se, da, već veteran, s 'The Choir Boys', gdje je podijelio snimke s Gérardom Jugnotom.
Unatoč tome što je najveći uspjeh postigao u Italiji – gdje je radio nekoliko godina – strašna stvar u njegovoj karijeri bila je u njegovoj rodnoj zemlji, Francuskoj, gdje je počeo raditi s jedva dvadeset godina. Prvi put se pojavio u zvučnom naslovu 1961. godine, dijeleći poster, nema ničega, s Claudiom Cardinale u 'Djevojka s koferom'. Godinu dana kasnije radio je s Marcellom Mastroiannijem na 'Obiteljskoj kronici'; a 1965. po nalogu Coste-Gavrasa započeo je u 'Tračnice zločina' da bi kasnije ponovio u klasiku 'Z', koji je već producirao. Čak su ga i u Španjolskoj poticali na rad. Bilo je to 1971. godine u filmu 'Goya, povijest samoće', redatelja Nina Queveda, gdje je razmjenjivao dijaloge s Franciscom Rabalom.
nagrađivani producent
Glumac se isticao i svojim aspektom filmskog producenta, osnivajući vlastitog producenta, Reggane Films, 1968., koji je stajao iza filmova 'Z' i 'Le Crabe-Tambour', redatelja Pierrea Schoendoerffera i koji je osvojio Oscara za film najbolji film na stranom jeziku 1969.
Osim toga, bio je producent i redatelj nekoliko vrlo uspješnih dokumentarnih filmova, kao što su 'Nomadi vjetra', koji pripovijedaju seobena putovanja ptica, 'Oceani', o morskom životu ili 'Mikrokozmos', fokusiran na svijet kukci . Za ovaj posljednji film osvojio je nagradu César za najboljeg producenta.
Uz sav taj kinematografski život, u četvrtak je od svijeta upitan Jaques Perrin, koji je pao prije 80 godina u Parizu (Francuska), navodi talijanska mreža RAI. Osobna priča koja je već povijest kinematografije, a koju je njegovao od djetinjstva. Rođen u sagi o umjetnicima – u vrijeme svog oca i kazališnog redatelja Comédie-Française Alexandre Simonet i u svojoj majci glumici Marie Perrin – oduvijek je znao da će umjetnost biti njegov život. Nemoguće da se tome ne posveti dušom i tijelom sa svime što je imao kod kuće. I sa svime što je gradio kasnije, kroz svoju karijeru, prvo kao glumac, a potom i kao producent. Tako, i samo tako, znači da će igrajući Salvatorea Di Vita, 'Totò', u suzama gledati 'Cinema Paradiso'.
