NA jednom od kioska Santiago Bernabéua prodaju se kante za plažu. Nije to jedan od onih kioska specijaliziranih za nogometni 'merchandising'. Ima novine, knjige i pregršt igračaka. Među njima i kanta Barçe. Kad sam ga prvi put vidio, htio sam to prikriti. Sakrij to. Zaštitite ga. Reci mu "ti si igračka i ne znaš to, ali opasno je biti ovdje". Nećemo preživjeti. Instinkt mi je vrištao da trebam upozoriti kiosk da mu je distributer ubacio kantu iz Barcelone. Kao da on sam ne plasira robu svaki dan sasvim normalno. Naprotiv, tu sam, gotovo bez daha, nervozno i istovremeno hipnotički gledao u plastiku. Što radiš ovdje, kockice? Zar ne vidiš da nisi na svom mjestu? Unatoč mojim upozorenjima, bilo je. Postojan, hrabar. Odrastao sam, ponosan na svoj štit i boje, dok nisam znao što da radim. Igračka Blaugrana uključuje lopatu i grablje, sve prekriveno mrežom. Ipak, gledanje, što činim svaki put kad prođem pored kioska, jer se osjećaš slobodno. Ima li veće slobode nego sjediti ispred svog velikog rivala dan za danom? Poslijepodne Madrid-Barça bilo bi nešto drugo. Bili bi tvoji. Ali ne, tamo je sam, u apsolutnom minimumu, izvan mjesta. Razmišljao je o tome da ga kupi, da ga spasi, da osigura njegovu sigurnost. Ali ne usuđujem se da me vide s Barcinom kantom na području Bernabéua. Sakrio bih se ili svirao guiri kad bih naišao na poznati merengue. Osjetio bih čudne poglede na ljudima. Za razliku od hrabre kocke, ja sam kukavica. Čini se da nema potrebe da ga se spašava. Možda ste u pravu. U njegovom kiosku, kao ni u drugim krugovima, ne vlada Twitter 'na temelju vaših lajkova'. Taj logaritam-zakon koji sužava krug i viziju. Stalni poziv da se ušutka protivnik. Iako smo bez njega ništa. Trijumfi Real Madrida su zato što jednom momčad pobijedi drugu. Nema utakmice bez protivnika. Nema utakmice bez nekoga ispred. Često se pitam tko će kupiti buntovničku kocku. Možda neki turist. Pretpostavljam da nije madridista, osim ako nije bilo dijete. Za njih je važnije napraviti dvorce – od pijeska ili zemlje iz parka – nego blokirati protivnika. Ne znam kada mi odrasli izgubimo tu sposobnost. Zadatak izgradnje štitova, boja i ideologija bez zrcaljenja. Onaj koji ne ograničava prostore. Možda je kocka već prodana. Ili su mnogi prodani, a kiosk svaki put odgovara kako bi jamčio da još uvijek ima mjesta gdje se čovjek može osjećati ugodno čak i znajući da oni oko tebe nisu iz tvoje ekipe. Ili, nije li to kiosk? Posljednje utočište pluralizma, gdje se uklapaju sve ideje, pa čak i one koje se čine deplasiranima, poput Barçine kocke ispred Bernabéua, mogu se osjećati sigurno. Kopiraj tu magiju, Twitter.
