Prvi znak su tragovi galebova. Treboli koje ostavljaju njihove noge u pijesku množe se u svojevrsnoj efemernoj mandali koja zanemaruje ostatke ljudskosti koji su jučer ostali na muljemu na plaži. Vrhovi su zašili more, stvorenje svejed koje guta sve naše ostatke: plastiku, papir, pohane odreske, ljuske suncokreta, slomljenu šipku kišobrana, koru lubenice, tanjurić od litre, čašu, pelenu s njegov teret, guza, pseća kakica - psi su zabranjeni na mojoj plaži, ali bolje misliti da je kakica njihova - crveni karton, intimna maramica, kompresa... Šetnja u zoru uz obalu je lelujanje prljavštine koju plima guta u oceanskom želucu. Plaža je odvod kroz koji izlijevamo ogroman teret nepristojnosti. I u samoći svitanja, more je ogledalo koje na nas projicira sve naše mane. Gadno je hodati našim stopama. U zoru na obali nema zelenih religija. Postoje crne utopije. Ljudsko stanje je destruktivno. I koliko god nam slogana jeka donosila, očuvanje našeg ekosustava samo je pranje savjesti. Nije moguće generalizirati, složite se, jer postoji mnogo ljudi koji su jako ekološki angažirani. Ali kada netko izađe iz propagandnog puta i zakorači u stvarni svijet, suoči se licem u lice s prijevarom. Postoji zvjezdana udaljenost između onoga što želimo biti i onoga što jesmo. Mi smo svinje. Svaki čovjek za sebe. S obale mog ljetnog raja, zalogaj koji Maroko daje Atlantiku na zapadu dijeli se kao da zemlja bježi s istoka. Tanger je bjeloočnica oka Afrike, uvijek gleda kroz zavjesu Europe. A bijesni tjesnac dijeli svijet na dvije bare, dva vjetra, dva kontinenta i dvije kulture. Ali galebovi sve povezuju. Prije nekoliko godina tamo su imali više posla. Sada se bude ovdje na ruševinama koje su ostavili oni s navodno civilizirane strane. Jer pod raznobojnom kartom kišobrana umire more, automat naše ljetne kockarske ovisnosti.
