Nedavno je Treće veće za upravne parnice Vrhovnog suda (TS), drugi deo —presudom 24/2023 od 12. januara 2023. (Rec.2059/2020)—, ispravilo doktrinu koju je isti sud utvrdio nešto više od dvije godine ranije. Ovo je izazvalo duboku zabrinutost u pravnom spektru. Iznad svega, izazvao je niz nedoumica u vezi sa oporezivanjem zateznih kamata u porezu na dohodak fizičkih lica (IRPF).
De facto, dvije godine ranije, TS je presudom od 13. decembra 2020. (Rec. Kasation 7763/2019) presudio da je zakašnjela kamata koju je platila Agencija državne porezne uprave (AEAT), prilikom sprovođenja prijave nepripadnih prihoda, ne podliježu porezu na dohodak fizičkih lica. To je zato što "kad god se poreskom obvezniku vrati neki dioničar koji je nepropisno podržan od strane poreskog obveznika, nadoknađujući, nema te kapitalne dobiti, već dolazi do rebalansa, poništavajući prethodno pretrpljeni gubitak."
U pomenutoj kazni iz 2020. bilo je izdvojeno mišljenje koje je formulisao — zanimljivo — isti sudija koji je sada bio izvestilac ove poslednje rečenice iz januara 2023., što je izazvalo zaleđe u tumačenju u odnosu na onu koja je utvrđena. Smatralo je da su "pasivne kamate na kašnjenje, u korist poreskih obveznika, kapitalni dobici koji su dio opšteg prihoda od poreza na dohodak građana".
Kriterijum koji Vijeće slijedi, kada je u pitanju usvajanje većine presude ove posljednje presude, je da u skladu sa Zakonom 35/2006 o porezu na dohodak fizičkih lica (LIRPF):
Treba napomenuti da ova posljednja rečenica iz januara 2023. ima dva pojedinačna glasa protiv. Ističu da je ispravna doktrina utvrđena presudom od 3. decembra 2020. godine. Shodno tome, brane nepodmetanje zakasnele kamate u korist poreskih obveznika i argumentiraju njihovo održavanje kriterijuma na osnovu različitih razloga.
Ova doktrinarna promjena pretpostavlja napad sa pogubnim posljedicama po pravnu sigurnost. Poruka koja se sipa je poražavajuća, sa postojanjem radikalno suprotstavljenih izjava i vremenski bliskih od strane istog suda.
„Ova doktrinarna promjena pretpostavlja napad sa pogubnim posljedicama po pravnu sigurnost. Poruka koja se sipa je poražavajuća, uz postojanje radikalno suprotnih izjava»
S druge strane, priznavanjem obeštećenja, od strane Poreske uprave, pokušava se uspostaviti patrimonijalni balans koji je prethodno narušio samu administrativnu radnju. Iz tog razloga, radnja javnog subjekta kojim se popravlja pričinjena šteta, ne može se upisati kao prihod u porezu na dohodak građana.
Ukratko, članovi Zakona o porezu na dohodak fizičkih lica, na koje se rečenica aludira i zasniva svoju osnovu (članovi 34. i 37. ZOIPF), trezveno se bave kvantificiranjem kapitalne dobiti po njenoj „tržišnoj vrijednosti“. Ovo je na kraju bilo potpuno neadekvatno kada je u pitanju upućivanje na zainteresovane strane odlaganja, koje su fiksne i zakonski utvrđene.
S obzirom na nesrazmjer nepomirljivih kriterija koje postavljaju ove dvije presude Višeg suda, neophodno je da se — nedugo zatim — ponovo izrekne kako bi se definitivno utvrdila jurisprudencija. Treća rečenica bila bi važna za rješavanje ove apsolutne nedosljednosti i za povratak na kanal pravne sigurnosti.
Na osnovu čisto logičkih kriterijuma, vraćanje neopravdanog prihoda je po svojoj prirodi restitucija, a ne samo kompenzacija. Naravno, navedena uplata se ni na koji način ne može smatrati povećanjem ekonomske sposobnosti poreskog obveznika. Ovaj princip ekonomske sposobnosti, uključen u član 31 španskog ustava i koji je u suštini inferioran u odnosu na čitav španski poreski sistem.
U stvari, obveznik će ga vratiti ako ne zadovolji javnu raspravu, ali je taj prihod u krajnjoj liniji suprotan Zakonu.
Nadam se da će Vrhovni sud uskoro raščistiti očiglednu nedoslednost za dobro svih poreskih obveznika, kao i za dobro pravne sigurnosti iz člana 9.3 našeg Ustava. Ovakve poruke, u formi rečenice, jedino što izazivaju je povećanje nepovjerenja investitora, kao i šteta privrednom okruženju i blagostanju. Vrijeme će pokazati.
