Vrhovni sud osuđuje, nedavnom presudom, čovjeka da je napustio mjesto nesreće koju je sam izazvao i koji je pobjegao nakon što ga je policija progonila. Sudije za prekršaje shvataju da je krivično djelo napuštanja konzumirano u tome da postoji volja za napuštanjem od strane osuđenog lica.
Okrivljeni je vozio pod dejstvom alkohola i, primetivši prisustvo policijskog vozila koje je vozilo iza njega, pobegao je velikom brzinom, idući u suprotnom smeru, cik-cak, ne poštujući crveno svetlo na semaforu, moravši naglo kočiti. ostatak vozila na putu kako bi izbjegao sudar, sve dok nije iznenada skrenuo u suprotnom smjeru i frontalno se sudario sa motociklom, pri čemu je uslijed udarca promašio svoja dva putnika.
Nakon sudara sa motociklom, okrivljeni i njegov saputnik su izjurili iz vozila, svaki je trčao u drugom pravcu sve dok okrivljenog nisu presreli agenti Mossos d'Esquadra, koji su izvršili poteru za vozilom.
TSJ je osudio kaznu koju je izrekao Sud za krivično djelo nesavjesna vožnja u idealnom nadmetanju sa dva krivična djela ubistva počinjena iz teške nehata i jednim krivičnim djelom ranjavanja počinjenim iz teške nehata i za krivično djelo napuštanje mjesta događaja. nezgoda u stepenu pokušaja neprikladnog, uz iscrpljujuću ovisnost o drogama.
Napuštanje mesta događaja
U zamjenu za Viši sud, ono što je relevantno je fizičko napuštanje mjesta, demonstrirano na takav način da subjekt nije materijalno u mogućnosti da pomogne i sarađuje na ublažavanju štete uzrokovane nesrećom.
Objasniti rečenicu da bi namjera da se napusti lice mjesta kada je to spriječeno djelovanjem trećih lica, prije efektivnog fizičkog uklanjanja, dovela do privremenog mjesta, samo relativno neprikladnog i stoga kažnjivog; ali šta se dešava ako je subjekat udaljen od mesta ili se krije pored određenih stvari koje se nalaze u stvarnoj nemogućnosti ispunjavanja obaveza koje su zakonom utvrđene u zaštiti predmetne pravne imovine?
Krivični zakon nalaže da uzrok nesreće napusti mjesto činjeničnog stanja, a a priori zahtijeva fizičku udaljenost od navedenog mjesta. Međutim, ne može se uopšteno utvrditi konkretna distanca, ali prikrivanje ili suzbijanje prisustva osobe koja je izazvala nesreću na mestu treba da bude ekvivalentno neostajanju tamo u poziciji da ispunjava dužnosti nametnute pomenutim članom 51. Zakon o bezbednosti saobraćaja na putevima.
Osim toga, sa subjektivne tačke gledišta, volja za napuštanjem je neophodna, a samim tim i kršenje, kao nužna posljedica, obaveze pomaganja ili traženja pomoći za žrtve koje može nastaniti, surađivati, izbjegavati veće opasnosti ili štete, povratiti, koliko je to moguće, bezbednost saobraćaja i razjasniti činjenice.
U ovom slučaju, kako je obrazloženo u izreci, okrivljeni je nakon sudara izjurio iz vozila kojim je upravljao, počeo bježati, jureći ga agenti koji su ga zbog neoprezne vožnje već pratili vozilom, ne gubeći ga iz vida, nastavivši sa hapšenjem nakon otprilike 80 ili 90 metara od mjesta događaja, stoga Vijeće razumije da se, kada je progon počeo, on zapravo udaljio sa mjesta događaja, s jasnom namjerom da tamo ne ostane, kršeći svoje zakonom nametnute dužnosti , a kada je uhapšen, već je napustio mjesto nesreće i samim tim već povrijedio zaštićena pravna lica, te na taj način iznevjerio svoju dužnost građanske solidarnosti utvrđenu Zakonom o sigurnosti saobraćaja, kako u odnosu na opasnost nanesene oštećenima, kao i u pogledu njihove dužnosti da izbjegavaju opasnosti za druge učesnike u saobraćaju, kao i da sarađuju u adekvatnom rješavanju situacije nastale prilikom izazivanja nezgode.
Iz tog razloga, Vijeće smatra da ga treba osuditi kao počinioca krivičnog djela, a ne kao pokušaj.
