Sa velikim interesovanjem sam pročitao intervju koji je objavio ABC sa komesarom José Manuelom Villarejoom. Čestitamo Javieru Chicoteu i Isabel Vega na ovom redovnom dokumentu. Oduvijek sam mislio da mediji moraju dati glas ovim likovima, bez obzira na to koliko je mutno njihovo ponašanje. Nema sumnje da je Villarejo ključna figura koja sluša rad državne kanalizacije posljednjih decenija. Razumljivo, Villarejo se predstavlja kao žrtva sistema i podržava aktivnosti svog legalnog poslodavca. I čak sugeriše da su im naplaćeni za odbranu monarhije ili za ronjenje u korupciju velikih stranaka. Stigao je potvrdio da mu je život u opasnosti koliko god on znao. Sve se to uklapa u legendu da je povjerenik izmišljen, hranjen od sebe i to nema veze sa činjenicama. Kako su njegove prevare poznate i mnoge od njih se sudski istražuju, ne vrijedi ulaziti u rasvjetljavanje žita iz kukolja njegovih izjava. Ono što se čini relevantnim u ovom slučaju nije toliko lična putanja pojedinca, već pitanje zašto je tako opskurni lik kao što je Villarejo došao da ima dovoljno moći da uslovljava političku agendu i ucjenjuje onoga ko je bio na meti. Odgovor na ovo pitanje je jednostavan koliko je i očigledan: to je bio monstrum koji je stvorio sistem, PSOE i PP, kompanije Ibexa koje su koristile njegove usluge, mediji koji su pojačavali njegova curenja nelegalnog porijekla. Villarejo je obavljao prljavi posao za državu i pritom se obogatio i povećao svoj utjecaj i moć. Ali počinio je najstariji grijeh na svijetu: grijeh 'oholosti', gubitak osjećaja mjere i ambicije bez granica. Bilo je vremena kada je vjerovao da je neranjiv zbog tajni i veza koje je imao. Ostati sam u svom bezobrazluku i cinizmu znači jednostavno potcijeniti činjenicu da je ovaj čovjek bio proizvod sistema u kojem su ciljevi opravdavali sredstva i u kojem su političari i biznismeni pribjegavali najgnusnijim metodama da diskredituju protivnika ili pisali dosadnu predmet. Villarejo nikada nije bio eksces ili izraslina ustaljenog poretka. On je bio dio tog reda i njegovi zločini su također zločini njegovih klijenata i pokrovitelja. Zato su njegove laži tako neprijatne. U njima postoji pozadina istine koju se želi izbjeći, a to je portret te Španije u kojoj se kanalizacija pojačala u državnu moć. Ono što je mafija bila u Italiji, kod nas je to bio taj podzemni svijet u kojem su se policajci, sudije, političari i biznismeni udruživali i poslovali sa likovima bez ikakvih moralnih skrupula kao što je Villarejo.
