Među brojnim uvredama, invektivama i diskvalifikacijama koje su proteklih dana izrečene na račun Ustavnog suda, rectius, većine njegovih članova, ističe se ideja koja pokušava da podvuče tobožnji primat parlamenta, čak i iznad autoriteta Ustavnog suda. Sud koji je u novom sistemu maksimalni čuvar podređenosti javnih ovlašćenja Ustavu. Ova ideja se zasniva na pogrešnoj tezi da je parlament inkorporirao narodni suverenitet, kao konstitutivnu vlast, sveprisutnu i bez ograničenja. Kao što vidimo u članu 66. Ustava, Kortesi predstavljaju španski narod, ali nisu suvereni. Oni predstavljaju narod u uobičajenom toku svojih ustavnih ovlasti, ali ne utjelovljuju suverenitet, koji i dalje ostaje u španjolskom narodu (član 1.2 CE), iz kojeg proizlaze sva ovlaštenja države, kao konstituisana ovlaštenja. Nijedan nije iznad drugog. Posebno, Kortesi nemaju nikakvu moć van Ustava, jer lična nepovredivost poslanika i senatora, bivši član 66.3 Ustava, ne podrazumeva imunitet njihovih zakona. Suprotno znači ići putem Francuske nacionalne konvencije iz 1792. godine, oličenje, u terminologiji Carla Schmitta, suverene diktature sile koja odbija da prihvati bilo kakva ograničenja u obavljanju svojih funkcija i koja pokušava da se nametne svima obale i po svaku cijenu, kao što je to učinila Konvencija preko takozvanog Komiteta za javno zdravlje. Povezane vijesti Standard Da Ustavni sud suspendovao pravosudni plan Sancheza Nati Villanueve Sa šest glasova za i pet, sudije TC su odlučile da paraliziraju amandmane koje su predstavili PSOE i UP za reformu u Kongresu i kroz mala vrata CGPJ i TC Nakon Drugog svetskog rata bogatstvo je stekla Kelsenova teza o normativnoj piramidi, na čije čelo stavlja Ustav, dajući određenom telu, sudu ili tribunalu ustavne garancije, misiju očuvanja njegovog primata nad javnim ovlašćenjima koja, kao konstituisana ovlašćenja, moraju se toga pridržavati u svakom trenutku. Prema riječima Ustavnog suda, podrazumijeva se da postoji obaveza lojalnosti Ustavu, čije je poštovanje obavezno u navedenim javnim ovlašćenjima. Od suštinskog je značaja da Parlament, u svojstvu konstituisane vlasti, mora osigurati, prima facie, da njegove odluke budu u skladu, u svakom trenutku, sa Ustavom i ostatkom pravnog sistema. Da je to slučaj sa svim javnim ovlastima proizilazi, neoprostivo, iz stanja naše države kao ustavne i uređene zakonom. Parlamentarna autonomija ni na koji način ne može poslužiti kao izgovor da se Dom smatra legitimnim da sebi pripiše moć da krši ustavni poredak. Naprotiv, poslanici imaju kvalifikovanu dužnost da poštuju Ustav, obavezu da svoje funkcije obavljaju u skladu sa njim. Kada parlament, svjesno, namjerno i namjerno, zanemaruje konsolidiranu ustavnu doktrinu, izraženu u STC 119/2011, koja zahtijeva minimalnu homogenost između zakonodavnih inicijativa i iznesenih amandmana, on eliminira pretpostavku ustavnog legitimiteta koju pravila razvijaju općim sudovi će uživati, čineći intervenciju Ustavnog suda obaveznom. Ako se time uspije narušiti prava parlamentarnih manjina, predstavnika španskog naroda, obavezan put je apel za zaštitu, zbog navodnog kršenja člana 23. Ustava. U ovoj situaciji moguće su mere predostrožnosti, jer su one sadržane u članu 56.2. Organskog zakona Ustavnog suda: „Veće ili Odeljenje mogu doneti sve mere predostrožnosti i privremene odluke predviđene naredbom, koje zbog svoje prirode , može se primijeniti u procesu zaštite i ima tendenciju da spriječi da resurs izgubi svoju svrhu.” Čak i uz vrlo oprezan način, kako to isto pravilo predviđa. Ukratko, odluke koje je Sud doneo u ponedeljak, koliko god iznenađujuće izgledale, ne čine ništa više od primene pravnog sistema, reagujući na moguće povrede Ustava od strane drugih državnih organa. Čak treba reći, parafrazirajući mlinara Hansquea, srećom, u Madridu još uvijek ima sudija. O AUTORU Carlos Bautista Doktor je prava od 2014. godine.
