Lik Sapfe iz Mitilene (ili Sapfe s Lezbosa), grčke pjesnikinje koja je živjela u 10.000. st. pr. C. je mjesto gdje je Platon, kršten kao 'desetkovani Musa', obavijen misterijom. Bila je to, prema onome što se o njoj malo zna, i glazba, a pjevala je Afroditi i muzama. Rečeno je da je izumio sapfičku strofu i plektar. Od 192 stihova koje je napisao, sačuvana su samo XNUMX. U 'Kući slugu muza' obrazovao je mladež Lezbosa i naučio taj odnos sa svojim bivšim učenicima. Legenda koju je sakupio pjesnik Ovidije također govori da je on počinio samoubojstvo zbog ljubavi prema Faonu, i to tako što se bacio u more s vrha stijene.
Nema sumnje da su Sappho i njezina priča bile zlatno kazališno obećanje, a Festival Mérida želio je dovesti ovaj lik na svoju pozornicu. Učinile su to dramaturginja María Folguera, redateljica Marta Pazos te pjevačica i skladateljica Christina Rosenvinge. Replika veličanstvenog pročelja samog kazališta prekrivenog kao da ga je u ružičastu žvakaću gumu umotao bugarski umjetnik Christo, pozdravlja gledatelje. “Sapfo je spomenik koji je dugo bio skriven i zakopan, na čekanju, baš kao i rimsko kazalište u Méridi. Zato analogija”, objasnila je Marta Pazos.
Galicijska redateljica, jedna od najprepoznatljivijih ličnosti na našoj današnjoj sceni, osmislila je odvažnu, samosvjesnu predstavu, čiji su kamen temeljac pjesme koje je kompilirala i izvodila sama Christina Rosenvinge, koja bi više od Sappho mogla biti Faust, jer godine nisu narušile njegovu krhku i mladoliku figuru koju je već pokazao kada je zajedno s Álexom uskočio na glazbenu scenu s tada vrlo popularnom 'Čas i ja se javljam kraj tebe'.
Osam glumica, pjevačica i plesačica utjelovljuju sudbine, muze, Ovidija, Faóna i ostale likove te disciplinirano izvode zahtjevnu ponudu Marte Pazos, koja sama obavija predstavu erotikom i bujnošću, blještavim bojama i katarakta slika -na čemu ponekad surađuje blistava garderoba Pier Paola Álvara-. Nema dramaturgije, a priču o Safo razotkrivaju postupno (uz neizostavna ponavljanja) glumice, među kojima valja istaknuti Nataliu Huarte (potekla iz Joven Compañía Nacional de Teatro Clásico), izvođačicu blistave ekspresivnosti kako riječima i gestikulacijom, pa čak i svojim karakterističnim osmijehom -čak i kad mora recitirati monolog potpuno gola-. Glazba Christine Rosenvinge - ističe se zarazna 'Wedding Song' - doprinosi tome da ova predstava postane osjetilno iskustvo koje je ionako daleko od drame.
