U zemlji poput Irana, s društvenim, kulturološkim i vjerskim 'posebnostima', kino je izlazni ventil koji ne uzrokuje tisuću problema, osim s oprezom kapaljke. Biti redatelj ili režiser u Teheranu je sport visokog rizika i svatko od njih koji nije dobio kaznu, zatvor i zatvorsku kaznu je iznimka... Nema međunarodnog filmskog festivala koji ne mora dati službeni protest protiv zatvora bilo kojeg od njih. Od tih tisuća razloga za reći, možda je najkompromitiraniji i najopasniji položaj iranskih žena, osobni rudnik u koji su mnogi redatelji riskirali ugaziti s odrazom žena u njihovim različitim verzijama, mladih, odraslih, bogatih, siromašnih, s studija, bez mogućnosti za to, hrabra, pokorna..., ali uvijek pažljivo povučena u red jer je svaka naznaka kritike njenog stanja kao žene, 'a samim tim...', bila razlog odbijanja ne samo službenog ali i popularan u društvu tako zatvorenom za zapadnjačke dotjerivanja. Redatelj koji je u svojim filmovima najotvorenije reflektirao drugačiji i 'slobodniji' tip žene, u smislu obrazovanije, boljeg društvenog položaja i nešto udaljenije od raznih šablona islamske vjere, je Asghar Farhadi , koji On je i najinternacionalniji redatelj (osvojio je dva Oscara) i onaj koji si može priuštiti snimanje izvan svoje zemlje i određenu dozu rasterećenja zapleta. Tri ključna ženska lika u njezinoj filmografiji: ona koju glumi Golshifteh Farahani (sada i međunarodna zvijezda) u 'O Elly', sveučilišna žena srednje klase koja organizira sastanke s prijateljima i koja u film ubacuje nešto neobično i zabranjeno, spoj na slijepo između razvedenog muškarca i mlade učiteljice njegove kćeri. Drugi bi bio u 'Nader i Simin', lik koji glumi Leila Hatami, lik žene koja želi napustiti Iran sa svojom kćeri i traži od muža razvod, ne zbog problema u braku, već zato što ih on ne može pratiti kao mora se brinuti za svog bolesnog oca... Film i radnje u pozadini su izuzetno složeni, a i ženski likovi, uključujući i njegovateljicu bolesnog starca (Sareh Bayat), koja nudi još jednu vrlo iskrivljenu sliku o Iranka. A treći bi bio onaj Taraneh Alidoosti u 'Prodavaču', udane žene, glumice koja trpi seksualni napad od susjeda... javna osuda i diskreditacija. Zatvoren Još jedan redatelj, Jafar Panahi, višestruko nagrađivan na festivalima i žestoko kažnjavan u svojoj zemlji, jer vrti kazne, posljednju prije nekoliko mjeseci i šest godina zatvora, u svojoj je filmografiji proizveo dobro definiranu sliku situaciji iranskih žena, a možda i najizravnija i naglašenija ponuda u njegovom filmu 'Ofsajd', u kojem je skupina male djece zatvorena jer se pokušavaju ušuljati na nogometni stadion, gdje im je zabranjen ulaz. Film je iz 2006. godine, a i ove, 2022. godine, zabilježeni su brojni neredi na nogometnim igralištima kako bi im se onemogućio pristup. Drugim riječima, mala revolucija iranskih žena koja služi kao metafora za tisuću drugih razloga. Likovi poput Razieh, osmogodišnje djevojčice iz 'Bijelog balona', Panahijeva filma koji oporavlja od usamljenosti, bespomoćnosti i slomljenog srca koje svaka iranska djevojčica pati svakog dana. Ili Wadjda, arapska djevojka iz filma Al-Mansour iz Haife, koja ne shvaća da je njezina sklonost vožnji biciklom poniženje i uvreda za društvo. VIŠE INFORMACIJA noticia Ne Novo od Park Chan-wooa, Jafara Panahija i Martina Mc Donagha, u službenom dijelu Seminci noticia Da Što ostaje od kina kad se skloni crveni tepih Redatelji, a također i redatelji, poput sestara Samire i Hane Makhmalbaf (kćeri povijesnog Mohsena Makhmalbafa), koje su s velikom osjetljivošću tretirale situaciju žena pod islamskim jarmom i to iz perspektive koja nije samo ženska, već i naivna i puna poezije. Bitna osoba za razumijevanje gdje i kako počinje marginalizacija i isključenost je Baktay, protagonistica filma 'Buda je eksplodirao od srama' koji je režirala mlada Hana Makhmalbaf (samo sedamnaest godina) i u kojem prikazuje maltretiranje tih šest godina. stara djevojka koja se pretvara da ide u školu.
