Sva su putovanja postala isto putovanje jer su svi gradovi isti gradovi. Globalizacija ima dobrih stvari, ali ima i loših, a od tolike jednoličnosti sada Parizom hodamo kao Rimom ili Chicagom. Od istog hotela do istog Starbucksa i odatle do dežurnog muzeja da vidim iste umjetnike kao i uvijek, a da nitko ne digne pogled s istog mobitela. Nacionalna galerija nije isto što i Louvre, MoMA što i Tate. Isti ljudi s istim licem i istim mirisom istog osvježivača zraka u istoj kantini s istim izlogom. Zatim šetnja monumentalnim, bezličnim i populističkim trgom do talijanskog lokala gdje možete popiti pristojnu kavu. Zatim slične galerije, uključujući i one pod pokroviteljstvom 'Lonely Planeta' na 'instarameable' mjestima dok konačno ne dođe vrijeme za piće bez grižnje savjesti. Nema ništa ljepše od opijanja na tuđem jeziku.
Želim ponovno putovati kao prije. Vratite se onom osjećaju da ste potpuno izgubljeni, iznenađeni, čekajući. I živimo život kako smo sanjali da ćemo ga živjeti. U kojem trenutku nam je inflacija počela biti važnija od glazbe? Kada smo postali toliko prosječni da obraćamo pozornost na ono što kaže tip poput Patxi Lópeza? Koliko je prošlo otkako smo čuli što umjetnici imaju za reći? Također, koliko ih poznajete? Kako smo uspjeli prijeći s razgovora o snovima, budućnosti i ljubavi na razgovor o Ione Belarra? Što se moglo dogoditi društvu da izgubi poštovanje i padne tako nisko? Kako smo mogli doći do ovoga?
Moramo ponovno gledati na život s poštovanjem, s intenzitetom. Kao da smo svoje zaslužili. A putovati kao hodočasnici, kao da je to apsolutna ekstravagancija, privilegija, abnormalnost u životu. Budete li u tome uspjeli, vidjet ćete kako muzej ponovno postaje ono fascinantno mjesto na kojemu možete drugima ukrasti kreativnost i iz kojeg možete izaći šutnuti i pisati kao da će smak svijeta. A onda, taj mali obiteljski restoran u kojem su vas tretirali kao kod kuće postaje vaše stalno sjedište i vraćat ćete se svaki dan kada ste u gradu. A tamo ćete na kraju upoznati pisce koji će vas odvesti do slikara i naposljetku do glazbenika s kojima možete obići najzabačenije lučke krajeve.
A kad se to dogodi, bar prestaje biti 'roba' s tom istom Spotify playlistom i postaje mitološki scenarij u kojem će vam stranci koji izgledaju kao zanimljivi ljudi pričati o ženama koje su vas ostavile i platile skupim viskijima. I Starbucks prestaje mirisati na Starbucks i postaje kafić s aromom Buenos Airesa s tangom, ili fadom, ili bilo čim. I tamo ćete sresti konobaricu koja će završiti u hotelu kradući sve i ostavljajući poruku koju ste stavili: “Ne tražite me. Idem sa svojom obitelji."
Nitko se više ne sjeća da je fikcija bila naše najveće tkivo stvarnosti i stoga je naša stvarnost na kraju pokušala oponašati fikciju: učiniti se podnošljivom. Fikcija je san stvarnosti kao što je leptir san gusjenice. Ali nitko više ne čita pa, prema tome, nitko ne sanja. I tako nema nikoga tko putuje, nema situacije sklonosti čuđenju, nema tolerancije na rizik, nema adrenalina pred nepredviđenim. A onda, ni taksisti više nisu sporedni radnji, niti su sve žene potencijalne partnerice u nezaboravnim pričama, niti magle pretvaraju život u književnost.
Zaista ponovo putovati znači začiniti iskustvo i staviti crno-bijeli filter na pretjeranu oštrinu svijeta bez duše. Istinski ponovno putovati znači istinski ponovno živjeti, iznova krstiti svijet, pobijediti u igri s vremenom, izgubiti se bez jokera u džepu. Budući da sam čovjek, ne težim više. I suočen s umorom ovog povezanog svijeta, protiv neizmjernog razočaranja ovim osrednjim trenutnim događajima, protiv radikaliziranog i hiperpolitiziranog društva, vratite se u stvarni život: bilježnica na leđima, otvorenih očiju, oholog srca, mobilnog kod kuće, dajte do prednosti , papirnata karta. Predlažem ti nešto: suočivši se s ovim bljutavim ljetnim putovanjima, doživi avanturu, razvij svoje šesto čulo, skreni uličicom, ponovno razgovaraj sa strancima, odjeni kostim sebe i razmisli gdje bi otišao tip koji si nekoć bio. Ali budi pažljiv. Upozoravam vas da ako to učinite, ništa više neće biti isto. Ima putovanja s kojih se nikad ne vratiš. A možda su oni jedini koji toga vrijede.
