Napad Vlade na Ustavni ustav u cilju ispunjavanja svojih paktova sa nezavisnim aktivistima dobija različite razmatranja. Za ljevicu na vlasti i njen izvanredni medijski aparat, koji uključuje veliki dio 'šou-biznisa', ovo nije državni udar, to je demokratija: činjenje volje onoga ko 'izađe iz birališta'. Pošto je to demokratija i mi idemo ka 'naprednoj demokratiji', oni predlažu više. Ni za nacionaliste to nije državni udar, niti je to bio državni udar 2017. (san, po rečenici). Oni poriču da je to bio državni udar, ali ne poriču puč: obećavaju ga. Za još jedan sektor stvarnosti sastavljen od PP, Cs i njihove prepune armije centrista, ovo je zaista državni udar, onaj koji razbija idiličnu institucionalnu i ustavnu situaciju, ne samo najveću u našoj istoriji, već i zavist svijeta. Riječ je o državnom udaru koji je organizirao Sánchez, zli genije, protiv podjele vlasti koja ga ne može dotaknuti, a oni predlažu Evropi da to riješi. Realnost je, međutim, da Evropa ovih dana pozira nasmijana sa Sánchezom, da nije bilo podjele vlasti (mogao bih pisati PSOE, vlada i zakonodavno tijelo naizmenično); da se sve radi protiv Ustava, ali unutar Ustava i za Ustav i da Sánchez nije prekid nego ubrzanje ustavnog kontinuuma koji dolazi od 'od zakona do zakona', preobražavajući harakiri koji se replicira: uzurpacija autentičnog konstituenta moć nacije. Ono što se dešava nije lucubration. Nagađati bi značilo govoriti o stranim silama koje upravljaju procesom; Carmen Calvo je ponovila da je podjela vlasti obična formalnost, Iceta će morati čekati da referendum sazri u društvu, a Zapatero je obećao novi Statut putem organskih zakona. Iz tog razloga nije važno samo utvrditi da li se radi o državnom udaru, već i kada je počeo i ko ga mora riješiti, odnosno ko je politički subjekt. Unakazivanje posljednja dva pitanja jednako je zbunjujuće kao i sa prvim. U prevarama, jedan obično igra pametno, a drugi glup. Onda dijele 'rođaka'.
