PRATITI
Na dan poput današnjeg, prije 210 godina, Španija je proglasila svoj prvi ustav. Bajonski statut je bio odobrena mapa, nije se dogodio u Španiji, a još manje je proizašao iz španske nacije. Uprkos vrlo kratkim periodima u kojima je bio na snazi, Pepino svjetlo i dalje nas obasjava. Tu je naš narod ušao u istoriju, čuo se kao suveren narod, kroz svoj nezaboravni Prvi članak: „Španska nacija je skup svih Španaca sa obe hemisfere“.
Procesi emancipacije su ga desetkovali sve do velike katastrofe 1898. čija je gorčina povukla generacije intelektualaca. Prvo ukidanje Pepe došlo je 1814. od strane kralja zločinca. Same emancipacije
To bi bilo moguće bez podlosti Karlosa IV i Fernanda VII, krivih za vakuum moći koji su samo ljudi ispravili sukobljavanjem s Napoleonovim trupama. Iz 'hunti' kojima je praznina bila ispunjena, proširena na Ameriku, pojavile bi se nove sile koje Kreoli više neće napuštati. Da, Kreoli; Španski starosedeoci nisu baš bili impulsivni za vreme nezavisnosti.
Padalo je dosta kiše. Španija više nije na obe hemisfere, ne postoji ispod ekvatora. Ako uzmemo meridijan kao liniju razdvajanja, mi smo i dalje na istoj zapadnoj hemisferi, zauzimajući značajnu dimenziju, jednu četrdesetinu onoga što smo bili kao Carstvo. I mi smo Zapad u drugom, zanimljivijem smislu: imamo liberalnu demokratiju. Glavni garant da tako nastavimo je naša pripadnost Evropskoj uniji više nego naša volja. Čini se da danas nismo tako odlučni da branimo slobode kao generacija koja ih je uvela.
Ne samo da su tu sile koje liberalnu demokratiju guraju ka iskrivljenim oblicima, ka autokratiji, ka zamagljivanju definitivnih obeležja demokratske pravne države: podela vlasti, jednakost pred zakonom. Postepeno napuštanje principa liberalne jednakosti u potrazi za 'principom pravičnosti' koji se u praksi prevodi u beskrajne 'pozitivne' diskriminacije može se smatrati zapadnjačkim fenomenom. Svaki od njih negativno diskriminiše one koji ne pripadaju ovoj ili onoj identitetskoj grupi. Možda je zgodno prisjetiti se ovdje problema feminizma četvrtog vala, koji se nameće feminizmu rezultata. Novi feminizam će izbrisati žene u istoj mjeri u kojoj napreduje rodno samoopredjeljenje. Možda je takođe zgodno podvući, kao što je to često slučaj, očigledno: žene kao takve ne pripadaju nijednoj manjinskoj grupi, budući da obično čine polovinu bilo koje veće populacije. Stvari zakona velikih brojeva. Stoga ne ubrajam, ako je potrebno razjasniti, prave feminističke politike među oblike pozitivne diskriminacije identitetskih grupa. U inteligentnim formulama pomirenja je rješenje za probleme koji su postojali kada je jednakost pred zakonom bila činjenica, ali i kada je takav princip uključivao primjenu politike jednakih mogućnosti.
Moramo insistirati: to nije čisto španski fenomen, čak ni izdaleka, prikrivanje klasičnog principa jednakosti da bi se on pretvorio u princip pravičnosti, shvaćen kao sistematska diskriminacija radi ispravljanja predrasuda. Nešto što je nespojivo s liberalnom jednakošću, kao što to znaju teoretičari uzroka identiteta bolje od bilo koga. Nažalost, Španija se ističe u još jednom obliku likvidacije demokratije: uspostavljanju različitih statusa za različite teritorije. Da koristimo ekspresivnu i ispravnu formulu, 'prvo, drugo i trećerazredno državljanstvo' se konsoliduje u Španiji. koji ti imaš?
Zavisi od intenziteta s kojim je vaša zajednica politički iskoristila vaše posebnosti. Ili kako se ponaša prema onima kojima je španski maternji ako postoji drugi službeni jezik. U stvari, oni iskorenjuju španski iz javnog prostora bez obzira na situaciju. Uvijek pod izgovorom da je službeni jezik manjine 'njihov'. Nepravilno je stoga većina i uobičajeno. Da, Feijóo je također prakticirao takvu diskriminaciju.
Nemojte se previše zavaravati o mogućnostima ispravljanja situacije. Poput izgrebanog zapisa, različiti periferni nacionalizmi (bez obzira da li se prepoznaju kao takvi ili ne) insistiraju na tome da štite svoj jezik, i njišu odlično zdravlje španskog ili kastiljanskog. Nema veze, mnogo puta ih se podsjeća da vlade nisu ovdje da bi se bavile društvenim inženjeringom već da bi upravljale javnim poslovima. Koliko god se insistiralo da prava pripadaju građanima, a ne jezicima, argument za koji bi svaki demokrata trebao biti razuman. Da, španski govori skoro šest stotina miliona ljudi i njihovo zdravlje je zavidno. Ali student iz Katalonije u praksi nema nikakvo pravo da uči na svom jeziku. Jedini pohađa teoretski: četvrtina nastavnih sati mora se predavati na španskom. Poštovanje ili ne te diskretne rezolucije Ustavnog suda biće dobar pokazatelj trenutka narušavanja demokratije u kojem se nalazimo.
“Suverenitet uglavnom počiva u naciji [to jest, u 'okupu svih Španaca'] (treći član Ustava iz 1812.). "Nacionalni suverenitet je u španskom narodu." (Član 1.2 Ustava iz 1978.). Više od nasljednika Kadiza, mi smo isti narod 210 godina kasnije, budući da je suvereni subjekt identičan. Učinimo sebe dostojnim toga. Živjela Peppa!
