Petorica muškaraca sastala su se u noći 25. februara 1945. da ubiju još dvojicu koje nikada ranije nisu vidjeli i o kojima ništa nisu znali. Komandos makije napao je kasarnu Falange u Cuatro Caminosu sa naredbom da ukrade dokumentaciju, zaplijeni oružje i ubije svako živo biće koje tamo nađe. Ispostavilo se da su to bili domar - "falangista omražen u cijelom susjedstvu", po nekima; Čovjek bez neprijatelja, prema njegovoj udovici- i sekretaru poddelegacije, koji su odvedeni na kraj hodnika i ubijeni. Andrés Trapiello je ovu venu pronašao u žućkastom tepihu na mestu na Kuesta de Moyano, što je, slučajno, rezultiralo policijskim dosijeom za koji je sedam osoba umešanih u zločin osuđeno na smrt. Heroji za neke, ubice za druge... “PCE je odlučio hladnokrvno ubiti dvije politički i vojno irelevantne ličnosti u poddelegaciji Falange. Kako smatrati odgovorne postavlja dilemu, ali imamo zakon o demokratskom pamćenju koji te gerilce kvalifikuje kao pokrete za slobodu i demokratiju”, objašnjava pisac, koji je ovu nepoznatu epizodu već ispričao u knjizi koju sada proširuje, nakon što je otkrio poplava podataka, u 'Madrid 1945: noć četiri puta' (Sudbina), eseju koji utrostručuje svoju veličinu i govori o drugom kraju. Izdaja i špijunaža Ako je tada bila tužna balada za trubu, muzika koja zvuči uz nova otkrića više liči na onu iz filma o špijunaži, gdje režim nije pogubio sve umiješane. Tajanstvena ruka, koja je dolazila iz američkih tajnih službi, otvorila je vrata njegove ćelije četvorici zatočenika kako bi mogli pobjeći u Meksiko. “Priznali su da je osoba koja ih je dovezla iz Madrida izgubila pred američkom ambasadom i da je avion kojim je putovao za New York pripadao vladi. Bijelo i u boci”, kaže Trapiello. Detalj tepiha kojim je započela istraga o Andrésu Trapiellu i koji će biti prebačen u javnu arhivu. ABC Pisac je potvrdio da su četiri makije službeno radile u kulturnom ogranku američke ambasade i da su se posvetile, prije svega, propagandnom radu. “Bili su doušnici u komunističkim redovima. Konkretno, obavijestili su Amerikance, koji su plaćali lošije od Engleza, ali svoje nikada nisu ostavili na cjedilu”, ističe on. Trapiello, koji je upravo osvojio književnu scenu svojom biografijom Madrida, ulazi u esej pun krvi, jada i pikareske o oružanoj opoziciji Frankovom poslijeratnom režimu. Odatle se postavlja pitanje zašto je gerilska strategija JKP, koju podržavaju SAD. i Ujedinjeno Kraljevstvo, bila osuđena na apsolutnu katastrofu. Makija su uglavnom bili bivši borci Građanskog rata koje su čelnici PCE-a, dobro čuvani u Meksiku i SSSR-u, bili uvjereni da se frankizam može pobijediti oružjem i da je "Flange isto što i nacistička partija", ističe Trapiello, koji cijeniti mnoge nijanse između oba mehanizma, jer „niti je Franko Hitler, niti su ovdje postojali logori za istrebljenje. Frankov režim je imao podršku koja bi bila nezamisliva drugdje”. Oni koji su ostali unutar i izvan Španije bili su oni koji su Franku omogućili da dođe do daha dok je bio na konopcu. Gerilski front otvoren u Španiji uz podršku SSSR-a i saveznika bio je odvod (samo 1943. godine uhapšeno je 5.700 gerilaca i antifrankista) i razotkrio je oskudnu društvenu podršku za ovu stvar u zemlji razorenoj ratom. “Zaista vjerujem da su komunisti znali da nemaju nikakvu društvenu podršku osim ljudi koji su proveli vrijeme u zatvoru, ali su imali iluziju da će u jednom trenutku izbiti pobuna protiv frankizma. To je bila naivnost tipična za militantno stanovništvo, odnosno za one koji su se izložili mecima“, kaže pisac, koji priznaje svoje divljenje hrabrošću tih skromnih militanata „koji su se žrtvovali za tu stvar kao džihadista“. Bez ikakvih sredstava ili oružja, makije su živjele kao razbojnici na selu i kao prosjaci u gradovima. Njemački vojnici marširaju prema Cibelesu. ABC Sva prašina podignuta napadom na Cuatro Caminos, na koji je režim odgovorio demonstracijama od 300.000 ljudi u čast pokojnika, označila je početak kraja fenomena maqui, koji je ugasio nedugo nakon Drugog svjetskog rata. “Francizam je u hodu uhvatio šta može dobiti od činjenice Četiri puta. Ako su se komunističke i gerilske akcije ubrzo pojavile u štampi, ovaj put je Franko odlučio da pojede meso sa roštilja. Štampa se okrenula izvještavanju o demonstracijama, koje je režim koristio da upozori saveznike da Španija nije poput Njemačke ili Italije”, brani pisac djela s divljim podacima kao da je Frankova policija unajmila boksera da tuče zatvorenike kada su se agenti umorili ili kada je PCE platio ekonomsku nagradu za svaku smrt koju su njeni gerilci postigli. “Tranziciju su napravili neki komunisti i falangisti koji više nisu bili ono što su bili” Andrés Trapiello Kada je izašla prva verzija eseja, filmski režiser José Luis Cuerda želio je snimiti film. Producenti kojima su predstavili ideju smatrali su da će Građanski rat biti iscrpljena žila i, osim toga, da im se priča čini "zlokobnom" zbog svog užasnog ishoda. Danas Španija ima sasvim drugačiju percepciju sukoba, iako ništa manje živa za to: „Dvadeset godina kasnije videli smo da, daleko od iscrpljenosti, još uvek postoji ogromna radoznalost da se čuje šta se dogodilo i da se to ispriča u kompleksu. način. Nesektaške pozicije, ta ogromna traka centra koju bismo mogli nazvati Trećom Španijom, koju predstavljaju glasovi poput Campoamor ili Chaves Nogales, dobili su prostor ovih godina. To, uprkos činjenici da ekstremi, koji uživaju u svojoj visećoj priči već 80 godina, nisu spremni da se odreknu ni milimetara svojih prednosti”, smatra autor. Nedostatak pamćenja Ono što se takođe dešavalo ovih godina jeste pokušaj da se zakonom uspostave kolektivna sjećanja. U žaru te želje za povijesnim, a sada i demokratskim pamćenjem, Manuela Carmena uključila je sedmoricu osuđenih u Cuatro Caminos u spomen obilježje groblja Almudena posvećeno žrtvama frankizma, odluku koju je Trapiello smatrao upitnom. “Iz onoga o čemu se u knjizi govori je sedam ljudi koji su ubili dvoje nevinih ljudi, a pokazalo se da imamo zakon koji osigurava da su te ubice borci za demokratiju i slobodu. Ovo će stvoriti vrlo potpunu debatu, bez odgovora na vidiku, o tome hoće li borba makije biti legitimna, ali nepromišljena ili, kako drugi vjeruju, neophodna, ali nelegitimna", rekao je Trapiello, koji je bio dio Komisije za historijsko pamćenje. gradskog vijeća Madrida. Prva prepreka homologizaciji makije kao mučenika demokratije je to što je JKP, kontrolisan iz Moskve, želeo da služi demokratskim strankama da osvoje vlast, ali interno nije verovao u liberalne demokratije. Bila je to staljinistička partija koja je proživljavala rat u svojim redovima i koja je djelovala kriminalno protiv mnogih militanata jer nisu slijedili fiksnu liniju. „Komunista u Madridu se morao bojati policije koliko i svojih drugova, ako ne i više“, prisjeća se Trapiello, koji je upozorio da ni La Pasionaria ni Carrillo nikada nisu javno povukli štetu koju su nanijeli unutar svoje partije. Povezane vijesti Standard Da Ovo su knjige koje će obilježiti objavljivanje jeseni 2022. Karina Sainz Borgo Autori kao što su Enrique Vila-Matas i Arturo Pérez-Reverte su se vratili. U stranom narativu, Cormac McCarthy „Tranziciju su napravili neki komunisti koji više nisu bili komunisti kao što su bili i neki falangisti koji više nisu bili falangisti kao što su bili. To se nikada ne smije zaboraviti.
