"Moja kuća je tamo", ali trenutno "je od vulkana." Nakon godinu dana u 'limbo', Jonás Pérez i njegov partner, turistički vodiči za Isla Bonita Tour, došli su do ideje da "nikada više nećemo kročiti na nju". Kidnapovana gasovima, lava joj nije uzela kuću u Puerto Naosu, ali "skoro", kaže ona. Sa dubokom tugom, ali sa realnom vizijom, Jonas konstatuje da je to tihi i nevidljivi problem vulkanskih gasova "trebaće mnogo vremena".
Odsutni su od kuće već skoro godinu dana i jedva su mogli pristupiti kancelariji. “Otišli smo po neke stvari, nekoliko minuta i nakon što smo čekali 45 na ventilaciju”, iako je problem s vremenom riješen “ne možemo ostaviti svoje živote na čekanju 4 ili 5 godina ili više”, tvrdi on.
Sa dvoje petogodišnje djece "ne rizikujem" jer naučnici ne mogu garantovati da ova pukotina koja se degazira na obali neće vremenom ponovo ispuštati gasove. "Ne možemo živjeti sa brojilima", tvrdi on, "barem to nije život kakav želim."
On i još 1.300 ljudi su predugo živjeli u neizvjesnosti "na mentalno zdravlje ljudi je pogođeno", kaže on. Nesanica, nedostatak odgovora, anksioznost, sve je podstaklo paranoju i strah. Godinu dana kasnije to je i dalje tema razgovora jer "protok vremena nije oduzeo činjenicu da je to problem, ne problem, već problem". Pošto njihova kuća još stoji, dobili su samo dio osiguranja za stanovanje, a nakon nekoliko mjeseci života u roditeljskoj kući sa cijelom porodicom, sada iznajmljuju u Los Cancajosu. “Strpljenja”, ponavlja on, “nema druge opcije”. Sa problemom gasova "čekanje je jedino što nam preostaje".
Utvrdili su, „brzo smo se preselili i dobili stan, ali je nakon nekog vremena postalo jako komplikovano” da dobijemo stan. Još nisu dobili pomoć za iznajmljivanje. "Imamo sreće i možemo si to priuštiti, ali ima ljudi koji nemaju te sreće." Život je sada, a ne kasnije, “ne može svako sebi priuštiti da čeka pomoć godinu dana”.
"Svakog dana se radujem odlasku, to je ideja koja mi je na umu." Na ostrvu imaju društvo i porodicu, pa nije tako lako. „Na kraju, to je odluka koju ćemo morati da donesemo“, ali u slučaju, kako se pojavilo na ostrvu, „možemo započeti novi život na drugom mestu“. Drugima će to biti nemoguće, „mi imamo sreće“, ponavlja on, a taj osjećaj ostaje i pored toga što mu je kuća „u karantinu“ zbog CO2.
ponovo izmisliti ili umrijeti
U njemu mu je Tajogaite pokazao svoja dva lica. Dok mu je oduzet dom, dao je poticaj svom poslovanju, jer je ova ruta funkcionirala kao poluga za nadoknađivanje mjeseci zatvaranja iza kojih su bili. Jonás je primjer izreke „jedan od vapna, a drugi od pijeska“.
Pandemija i vulkan. "Nije bilo lako vrijeme." Počevši nakon erupcije vulkana bio je ples emocija. Dok su turisti uživali u tome kao u spektaklu, istorijskom događaju, to ga je uništilo. Pošto je erupcija prestala, interesovanje za vulkan ih je sklonilo u novu luku.
Sa hiljadama eura izgubljenih u masovnim otkazivanjima koja je Cumbre Vieja često imala, morao se pronaći način. Dio njegove porodice izgubio je sve pod tokovima lave Todoque, a nekoliko članova njegovog radnog tima također je cijeli život provelo zakopano u lavi. “Zatvori ili nastavi”, a oni su izabrali drugo. Vulkan je bio nesreća, takođe i njegovog naroda, kao i "prilika".
Ljeti su putevi do vulkana "popunjeni", i to je konačno dobra vijest. Budućnost je sada vrlo neizvjesna, "ljeto je odgovorilo, ali ako njemačko tržište ne dođe zimi, bićemo loši".
Jonás, s godinama u poslu, traži veću fleksibilnost "kako bi ljudi mogli podići glave". Zakon nije osmišljen za katastrofe poput one koju je La Palma pretrpjela "i ljudima koji imaju posao ispod lave, ili svoje banane, ili svoju kancelariju u Puerto Naosu, trebalo bi olakšati otvaranje negdje drugdje." Uz otkrivene cijene i vrtoglave rente, sektor nekretnina i privreda La Palme također su uništeni erupcijom.
"Vulkan nas je sravnio", prisjeća se on, uz neke pogodnosti za narednih nekoliko godina, "mi smo palme povukli i izašli iz rupe." Niko se ne čudi što ste jak narod.
Jednom mjesečno, rute koje organizuje Isla Bonita Tour posvećene su isključivo stanovnicima. "Neki dolaze da vide vulkan izbliza, licem u lice, i pomire se", drugi još ne mogu ni da ga pogledaju. "Ovo ostrvo je u žalosti" i to je nešto čime se svako snalazi sa svojim vremenom.
