Profesionalni samci razvijaju neku vrstu sebičnosti koja nas zatvara u ravnodušnost i vuče prema mizantropiji. Kako godine prolaze, to je neizbježno, drugačije gledamo na život. Volim što ljudi donose djecu na ovaj svijet jer će nam netko sutra morati isplatiti mirovine, ali izbjegavam djecu jer su, općenito, štetočine, a ono što zabavlja njihove ljubazne i popustljive roditelje, nama se čini kao čista nesreća. Kad mi za večerom pokažu fotografije svoje djece kako rade groteskne kapare, znam da je vrijeme da isparim. Ali nakon što je dobio ukor od pametnog prijatelja, odlučio je promijeniti svoj stav. “Uvijek pitaj za svoju djecu, pa će vjerovati da si normalna i da te zanimaju...”, uvjeravao me. Dakle, kad sam sreo starog prijatelja, palo mi je na pamet postaviti to pitanje. Kao i obično u tim transovima, usvojio je održivi ton i simulirao lice koliko religiozno koliko i biorazgradivo. Mislio sam da ništa neće propasti jer je taj otac pobjednik, ugledni odvjetnik koji se ponekad pojavi i na TV-u u pratnji korumpirane družine, neću više govoriti. Njihova golema, dakle, zasigurno su bila dva pametnjakovića koji govore pola tuceta jezika i pokazuju nekoliko karijera ukrašenih beskonačnim magisterijem. !Moja djeca? Ne pričaj mi o mojoj djeci... Imaju 23 i 20 godina i ninije su... Čuješ li me? Ninis!!. Pretpostavimo pretjerano. Smijao sam se, džidži-jaja, malo nervozan, da, i postavljao pitanja, sluteći da će biti samo umjereno tvrdoglavi. Ali ne. “Ne, dovraga, oni niti studiraju niti rade. Da ustanu u vrijeme ručka i provedu cijelu noć igrajući se te male mašine za ubijanje zombija... Ne pričaj mi o mojoj djeci... Ne znam što ću s njima...» . Otišao je prilično trzavo i bilo mi je žao što sam uništio dan. Doprinesite djeci ovom svijetu, kakva lutrija. A ninis, daleko od toga da je urbana legenda, postoji. U svakom slučaju, radujem se susretu s prijateljicom koja mi je dala tako dobar savjet.
