SLIJEDITI
Atlético-City, visokonaponska veza, završila je spektakularnom tučnjavom koja je stigla do tunela u svlačionici. Žar završne tučnjave i Felipeov crveni karton nastavio se kada su igrači napustili teren. Savić je viđen kako se suočava s Grealishom, Vrsaljko baca ručnik na Laportea, a Walker se suočava kao borbeni bik. Čak je i policija morala intervenirati kako porast testosterona ne bi otišao dalje.
Bio je to tužan epilog koji je obilježila intervencija UEFA-e. Nepoznata koja je pojela Atlético u prethodnom razriješena je samo osam sati prije dvoboja. Do tada se pojavila tjeskoba. Tada je TAS klubu rojiblanco priopćio suspenziju UEFA-ine sankcije iz predostrožnosti koja ga je natjerala na djelomično zatvaranje terena i dilemu da izdrži da već ima 5.000 navijača s ulaskom na vrata Metropolitana.
Prevladao je razum i Atlético je mogao, barem za sada, odahnuti. Na kraju nitko nije trebao biti kažnjen i kolosej je bio ispunjen do vrha, uključujući i 3,600 navijača Cityja koje su navijači madraca izdvojili da plate štetu. Gotovo nitko ih na kraju nije primijetio među crveno-bijelom publikom koja je upala na stadion u potrazi za još jednom epskom noći za pamćenje.
U sedam poslijepodne, vrijeme dogovoreno na društvenim mrežama, navijači su s nestrpljenjem čekali na Avenidi de Arcentales, mjestu odabranom da primi i prati autobus momčadi do stadiona. Prvi iskaz potpore izlupane fikcije, koja se tek u posljednjih tjedan dana morala nositi s kritikama igre svoje momčadi za ono što su doživjele u prvoj utakmici, porazom na Mallorci i globalnim izdvajanjem za stav nekolicine u Manchester . Ono što se jučer dogodilo također se odnosilo na opravdanje.
monumentalna zviždaljka
Začule su se baklje i masivni napjevi dok je vozilo prolazilo, a veselje se nakon toga nastavilo unutra. "Ponos, strast i sentiment", moglo se iščitati u gigantskom mozaiku koji je, okićen s 50.000 crvenih, bijelih i plavih kartona, pratio izlazak igrača na igralište. Koke, brodski kapetan, gledao je sa strahopoštovanjem i mahao rukama kako bi mahnuo gomili.
I da, čuo se zvižduk za himnu Lige prvaka. Nije novo, uvijek se događa, ali nikad se nije čulo s takvim intenzitetom. Jedva je intuitirao malu glazbu bez obzira na glasnoću. Bio je to dobar odgovor na razmišljanje o beznaestoj uvredi njegovog tima.
Prizemno koljeno igrača Cityja također je dočekano zvižducima neposredno prije uvodnog udarca, no zakotrljanjem lopte, gotovo magijom, sve je zaboravljeno. Važna je bila samo snaga Savića, nesputavanje Joaa Félixa ili neumorni ponos Kondogbije.
Nedostajao je, da, onaj gotovo suludi početak s kojim se Atlético ne tako davno suočio s ovakvom vrstom utakmice. Bez tog ispada i s kasnijim razvojem prvog dijela, gdje je City ponovno nosio najjasniju opasnost, ljudi su prijetili ispuhavanjem. Bila je to fatamorgana zahvaljujući tom energičnom početku drugog čina koji se pojavio da je navodni mrtvac itekako živ. Metropolitan je urlao nestankom Griezmanna u 56. minuti i ponovno s dva udarca Rodriga De Paula.
Vrijedilo je gola zadržati nadu, dovoljno da duh ne padne, ma koliko se činilo da minuta prebrzo nestaje. Došlo je i do gromoglasnog finalnog arreóna, s porukom Guardioli, u kojem su domaći navijači sa zadovoljstvom vidjeli da suparnik stvarno pati. Večer je završila bez fešte i bez polufinala, ali su navijači crveno-bijelih, kao i njihova momčad, digli glavu do kraja i dalje. Mnogo minuta prije posljednjeg zvižduka nitko se nije pomaknuo sa svojih mjesta, a skandiranje i podrška njihovim igračima su se nastavili.
