Političar, kao i knjiga, može razočarati na bezbroj načina osim na jedan: naslovnica. Glasati za menadžera zbog veličine i oblika ista je besmislica kao izabrati knjigu za naslovnicu. Ne znam nikoga tko to radi bez obzira koliko cijenimo dobre, a mrzimo pojaseve. Isto tako, radije ne bih znao zašto su ljudi glasali za omot. Od ljepote i dobrog vješalica vratar obično nema sve zasluge ili mane. Knjiga se, kao i političar, upoznaje na prvim stranicama. Neki preporučuju napredovanje najmanje 30 posto prije davanja ostavke. Što će Liz Truss misliti o ovom postotku. Izuzetno je pretjeran iz razloga koji je jednako uvjerljiv koliko i jednostavan, kao i oni ispravni. Uz sve dobro što nam je ostalo za čitanje. Kao pitanja kojima se treba baviti u javnoj sferi i, čak i ako su nevini, vođe koje treba otkriti. Autor, kao i političar, bira svoje likove, odlučuje o njihovim željama, njihovim bitkama i onome od čega će se skrivati. U ovom ekosustavu kroz koji će čitatelj putovati, manje je važno da stvari idu kao pobjednici ili gubitnici, a više da pokazuju autentičnost i iskrenost. Bilo je jako uočljivo kada je više scenarija nego talenta. Ili kada vam obećaju bolji završetak od stvarno izvedenog, a vi okrećete stranice čekajući obrat, u postmodernu, koja strukturira čitanje. U redu, baš kao što morate dati marginu na početku, ne sudite knjigu prema njezinu kraju. Ali ako stvorite očekivanja koja se ne ispunjavaju, prijevara. Taj osjećaj kada završiš knjigu i osjećaš se prevarenim... tko je probao zna, što bi rekao Lope de Vega. Dakle, kada ste u klupama i otkrijete da dramaturg samo želi ušuljati svoj moral u vas. Osjećaj rada je kao osjećaj države. Neophodan. To se događa s modom naprijed-natrag, gdje se 'cazavotismo' i 'bestsellerizam' obično spajaju. Ozbiljno, nakon 'Žute kiše' napisano je nešto vrijedno o depopulaciji? Možda neka ironična kronika o urbanim političarima koji poziraju na traktoru. Vrhunac predstave je uvijek pitanje gdje žive. U koju školu vodite svoju djecu? Što jedu, kako putuju ili griju svoje kuće. U tekstualnoj poruci pisac može pokušati prijeći od onoga što nije i do onoga što ga isprva ne uhvati, ali na kraju se izvuče. U politici isto. Čitanje je, kao i glasovanje, besplatno – u demokraciji – i uvijek je bolje to činiti nego ne činiti, zapravo glasnije negodovati. Ponekad je to sve što nam preostaje. Nitko nam ne vraća ono najvažnije: izgubljeno vrijeme. Dobra stvar kod loših knjiga je što traju kraće od jednog semestra i možete zaboraviti na njih. Ali štetu koju je ostavio loš političar naslijedit će naša djeca, jer ima onih koji kontaminiraju prošlost, sadašnjost i budućnost. Zbog toga neki, čak i ako su imali dobar početak, na kraju mrzimo čak i njihovu fasadu, čak i znajući da oni tu nisu krivi.
