Rat naše djece želio je biti stariji; mlad, počeši par sati, dođi kući kasnije. Kasnije je rat bio da zaradimo za kruh, da ukrademo poljubac, da budemo neovisni, da zavirimo u život makar nam razbio lica. Kasnije sam došao do kraja svog grijeha, užeta oko vrata, da preživim kao slobodnjak u zemlji koja nas proždire. Naši su ratovi bili gradovi, da se škole i ambulante ne zatvaraju, da ima pedijatara za malo djece, da stariji ne umiru od samoće i da mladi ne idu nikuda da se ukorijene.
Naš rat je bio odlazak musa, uzmi auto ili ostani kod kuće za vikend; Madrid ili
Barça, galebovi ili ruže, Bach ili tvrdi kamen; nepravedna raspodjela prilika, ta nejednakost između Istoka i Zapada i također na ovoj granici koja graniči s Duerom, tako ušutkana.
Naš rat je bio da izađemo noću bez straha, da se borimo za budućnost zemlje koja umire, da pokušamo promijeniti sudbinu na biralištima, koja inzistiraju da je nikada ne mijenjaju. Govorili su o nama na nacionalnim kao da su naši ratovi važni čak i ako nas nisu stavili na kartu. Naš je rat trebao iskradati u zatočeništvu; preživjeti strah i bolest misleći da ćemo izići bolji, jači; povratiti staru normalnost, koja zvuči tako daleko kao Stari zavjet.
I došao je rat, ovaj rat koji netko objavljuje i u kojem svi ginemo; prijetnja onome kome kucamo na svoja vrata. Tvoj rat bez razuma i srca, koji lomi slobodu u svojoj srži, koji guši vapaj onih koji žele samo mir i kruh. Vaš rat, koji gazi najosnovnije pravo ljudskih bića, život, s kriminalcem poput Putina koji prijeti svijetu, žonglira prstom na gumbu dok pametni teoretičari raspravljaju je li on komunist ili kapitalist. Kakva je razlika, ako njegov rat ubija tisuće nevinih, ako tolika smrt ne treba ni boje ni prezimena. Isto sranje, ovo ludilo koje nitko ne zaustavlja.
Bitke na rubu ničega. Jedno dugme i neće biti ni važno ako Mañueco zapleše u Voxovim rukama nakon njegove pirove pobjede. Naši će ratovi danas biti boražina voda.
