Barclays i njegova supruga Silvia večeraju u subotu navečer u restoranu urugvajske hrane (tamo ručaju svake subote) kada sredovječna žena, odjevena u bijelo, prilazi Barclaysu i kaže: -Moj prijatelj vam želi nešto reći.. Iznenađen Barclays pita: - A gdje ti je prijatelj? Hoćeš li mi nešto reći telefonom? Dok vodite TV emisiju, Barclays je navikao da vas zamole da snimi fotografiju, ili snimi pozdrav, ili intervju u vašoj emisiji, ili pomogne u izdavanju knjige. "Moj prijatelj je tamo, straga, na uglu", kaže dama u bijelom, pokazujući na dio restorana koji je prazan i djeluje zatvoreno za goste. Barclays uvjerava da je bilo sramote, da je govorio ružne riječi, grdio jezik koji je pisao uz tjedne izvještaje ili što je pisao na televiziji ili objavio u romanu. Zbog toga, ne ustajući od stola, rizikujući da ispadne nepristojan, kaže dami u bijelom: - Ako mi vaša prijateljica želi nešto reći, neka dođe do mog stola, molim vas: ja neću ustani i ostavi je na miru.moja žena. Dama u bijelom odlazi, pomalo omamljena, i sada se vraća sa ženom koja izgleda kao njezina prijateljica ili sestra: sredovječna, odjevena u svijetle boje, profinjenih crta lica, ova privlačna i elegantna dama mirnom odlučnošću gleda u Barclays i pita je .. kaže, a da on ne ustane da je pozdravi, jer ne zna tko je ona, nije je prepoznao: -Ne znaš ti koliko te boli kičma. Barclays sjedi i stoji. Shvaća da mu žena zamjera nešto što je napisao. Budući da je nije prepoznao, misli da je prijateljica, rođakinja ili kolegica glumca koji je nedavno počinio samoubojstvo. Barclays smatra da mu ova gospođa zamjera satiričnu kolumnu koju je napisao prije nekoliko mjeseci, ismijavajući sebe i glumca koji si je nekoliko tjedana kasnije oduzeo život. - Na koju kolumnu mislite? pita on, poniženo, obrambeno, misleći da ga žena želi mučiti zbog glumčeva samoubojstva. Kako u restoranu vlada gužva, kako su stolovi vrlo blizu jedan drugome, kako nije ustao da pozdravi gospođu koja joj upućuje kiseli prijekor, Barclays teško sluša kada ona kaže: - Ne znaš kako jako je Alana boljela kralježnica? Upravo tada, nespretan i spor, gluh i kratkovidan, Barclays shvaća da je žena koju predbacuje udovica bivšeg peruanskog predsjednika Alana Garcíe, koji je prije tri godine počinio samoubojstvo od ozljede glave, kada su taksiji stigli u poznatu kuću u Mirafloresu uhititi ga. "Alan je mislio da ga doživljavate kao očinsku figuru", nastavlja udovica bivšeg predsjednika. Ne kaže Alan García, ne kaže García, ne kaže bivši predsjednik ili predsjednik: on političara samoubojicu naziva Alanom, kako ga kolokvijalno zovu njegovi sunarodnjaci, čak i oni koji ga još mrze. Barclays misli da je prekasno da ustane i uspije samo jedan komentar: - Bilo mi je jako žao zbog njegove smrti. Bilo mi je jako žao. I tako sam rekao u svom programu. Barclays smatra da bivšem predsjedniku ne treba prekidati život: treba dopustiti da bude uhićen, dopustiti da bude zatvoren, pravno se boriti da dokaže svoju nevinost, ako je nevin. Da se nije ubio, možda bi sada bio slobodan. A da nije slobodan, mogao bi čitati i pisati u zatvoru i povremeno viđati ženu koja je sada njegova udovica i njezino šestero djece, od kojih je jedno još bilo tinejdžer kad si je oduzela život. Ali, naravno, ništa od toga ne govori udovici. "Da, vidjela sam tvoju emisiju", kaže ona. Hvala vam što ga se rado sjećate. Zatim ponovno svaljuje krivnju na Barclaysov stol: -Alan je jako patio kad si objavio tu kolumnu. Bio je to strašan udarac za njega. Osjećao se izdanim. Nisi to trebao napisati. Udovica aludira na novinarsku kolumnu koju je Barclays objavio prije dvanaest godina pod naslovom “Srebro stiže samo”. U kojem trenutku, Alan je bio predsjednik republike, a Barclays se poigravao idejom da bude predsjednički kandidat, avantura koju je Alan podržao: -Moraš biti kandidat. Držite Launch. Možete pobijediti. Kao da su tada bili prijatelji i osobe od povjerenja, kao što je Barclays u ponoć posjetio predsjednika u zgradi vlade, Alan i njegova djevojka (žena koja je sada prijekorna udovica) otišli su na večeru u Barclays. U nekom trenutku novinar je pitao predsjednicu: -Koliko zarađujete? Kolika je tvoja placa? Alan si je dopustio da se iskreno nasmije i odgovorio: "Ne budi smiješan. Srebro navodi sam. Sigurno je mislio: ako se kandidirate, neće nedostajati gospodarstvenika koji će dati doprinos vašoj kampanji. A ako pobijedite i budete predsjednik, neće nedostajati prijatelja voljnih pomoći vam, ako vam predsjednička plaća nije dovoljna. "Alan vam je rekao na privatnoj večeri u vašoj kući", kaže udovica Barclaysu. Bio je to privatni, neslužbeni razgovor. Nisi to trebao objaviti u novinama. Dirnut zbog svoje časti, povrijeđen u svom ponosu, Barclays razmišlja: možda je udovica u pravu, nije bilo džentlmenski objaviti ono što mi je Alan nasamo rekao. Ali odmah pomisli: nije bilo viteški što se Alan urotio da me makne s televizije ne jednom, nego dvaput, kad je vidio da mu nisam pokorna, poslušna, bezuvjetna. “Tisuću isprika što sam vas prekinula”, kaže udovica tihim glasom, profinjenih manira i odlazi s prijateljicom odjevenom u bijelo. "Što je nedostajalo", kaže Barclays svojoj ženi. Sada se pokazalo da nitko nije kriv za glumčevo samoubojstvo. Sad će i on biti kriv za Alanovo samoubojstvo. Trebao sam ustati i srdačno pozdraviti udovicu, misli Barclays, ali prekasno je. Sljedećeg dana Barclays i njegova supruga večeraju u mediteranskom restoranu (tamo ručaju svake nedjelje) kad njihovom stolu prilazi dotjeran, elegantan sredovječni muškarac i kaže Barclaysu: -Moram ti nešto važno reći... Mogu li osjetiti trenutak? "Da, naravno, naravno", rezigniran je Barclays. Gospodin sjedne, naruči čašu vina, pogleda Barclays i kaže: "Alan se nije ubio." Alan je živ.
