Jako se dobro slažem s Argentincima, unatoč činjenici da su u Latinskoj Americi na glasu da su pedantni, preuzetni, hvalisavi, da s visoka gledaju na nas ostale, da se ne osjećaju Latinoamerikancima, nego Europljanima. Buenos Aires, iako to šteti samosvjesnim Latinoamerikancima koji imaju fobiju od svega što je argentinsko (odnosno, i od mene, jer sam Argentinac po sentimentalnom izboru i velikom čašću, Amerikanac po pogodnostima i Peruanac po obiteljskom nalogu) , to je grad više europski nego Latinska Amerika. Poput velikih europskih gradova, Buenos Airesu se posljednjih desetljeća dogodilo nešto zbog čega nije izgubio svoj blistavi sjaj, ali ga je obdarilo određenim rizikom, skrivenom opasnošću, ljigavošću i morbidnošću: ono što je nekada bio elegantan pofrancizirani grad , sada je postao kaotičan, latinoamerički grad Trećeg svijeta, pomiješan sa svim mestizo i bijesnom krvlju ovog svijeta.
Na isti način na koji u Santiagu de Chile postoji tisuću peruanskih, venezuelanskih i bolivijskih industrijalaca s reputacijom lopova (i peruanskih žena s reputacijom dobrih dadilja i kuharica), u Buenos Airesu će se čuti živ glas, fascinantna zbrka europskih i bolivijskih šetača bez papira, australskih i venezuelanskih turista na motorima i protiv posla, Kanađana na studentskoj razmjeni, Peruanaca u ljubavnoj razmjeni, profinjenih homoseksualaca nizozemskih i srednjoameričkih homoseksualaca bez centa koji su pobjegli iz nekog pakla da se osjećaju slobodni u ovaj veliki grad i osjećati se slobodno s ogromnom drskošću.
Jer Buenos Aires, sa svojim zbrkanim danima svakodnevnih prosvjeda i zapaljivih marševa, sa svojim uobičajenim luđacima koji se urote da prekinu ulicu, a da policija ništa ne poduzme i gleda ih s apatičnim suučesništvom, i dalje je najfantastičniji grad u Latinskoj Americi, i također najeuropskiji i treći svijet. U njemu preživljavaju plemenite tradicije onih koji kradomice skrivaju svoj stoljećima star novac s onu stranu rijeke, odnosno Oceana, te ugledne obitelji Recoleta i Palermo, Martínez i San Isidro, Nordelta i Puerto Madero, te zatvorene četvrti Pilara i okolice, koji sada moraju (loše) živjeti s glasnim i folklornim običajima osvajača, uljeza, razvlaštenih i razbaštinjenih ovoga svijeta, koji su vikendom napali svoje bolje parkove: Bolivijaca i Venezuelanaca, Paragvajci i Peruanci, Ekvadorci i Kolumbijci, od kojih mnogi žive zbijeni u malenim sobicama, ali ih nije briga, ili ih je malo briga, jer, sve u svemu, ne žive u tim trošnim nastambama, tamo jedva spavaju zbijeni jedno uz drugo poput tovarne stoke. Vjerojatno osjećaju (i zato odlučuju ostati, ponosni) da žive u velikom i neshvaćenom gradu Buenos Airesu, a ne sasvim u smrdljivoj jazbini Eleven, i ne samo u straćari kojom vlada peruanski narkoboss ili Kolumbijac, a taj Buenos Aires je doista sjajan grad, beskrajno poticajniji, melankoličniji, ljepši i nadmoćniji od bilo kojeg jadnog jebenog grada iz kojeg su pobjegli s divljenja vrijednom hrabrošću, jer jadni imigranti veliki su neshvaćeni heroji našeg vremena , veliki sanjari, veliki osvajači, oni koji riskiraju sve u broju slobode.
Nemoj tako brzo govoriti loše o Argentincima ili o Argentini ili o Buenos Airesu, kao da su Mendoza ili Rosario ili Córdoba genetski bolji od Buenos Airesa na obalama smeđe rijeke: nemoj me živcirati s tim malogradskim stihom, da su Argentinci, moji sunarodnjaci, što se mene tiče (iako za sada nemam argentinsku putovnicu, člansku iskaznicu u klubu ekstravagantnih luđaka na otvorenom), gotovo svi smiješni, čudni, bizarni, slikoviti, skoro svi me vole, čak i one koje ne volim na kraju me zavole, jer mi se čine kao stvorenja neproporcionalna koliko i književna, ne znam da li se objašnjavam, mislim , čini mi se da su skoro svi ludi, ali to ne shvaćaju ili skrivaju Pa, kao veliki glumci amateri, ima i onih koji misle da su zdravi, i više nego zdravi, mudri i još mnogo toga nego mudar, briljantan, kreativan, beskrajno talentiran, briljantan bez napora.
Zamjeraju Argentincima što puno pričaju i odaju izgled sveznalica. E, upravo to me uzbuđuje kod njih: slušati ih kako govore svoje brbljanje, svoje stihove, svoje laži, svoje svađalačke zamke, jer najsmješniji Argentinci su gotovo uvijek najveći lažljivci, najveći prevaranti, najveći nitkovi, to su one koji mi se više sviđaju i one kojima lakše postajem prijatelj, ljubavnik, zajmodavac ili član bande. Tko nije znao da je najbolji prijatelj na svijetu uvijek Argentinac taj uopće ne poznaje Argentinu.
Svaki Argentinac je izbornik nogometne reprezentacije (a ako mu dopuste i španjolske). Svaki Argentinac je doživotni predsjednik svoje zemlje (a ako mu dopuste i šefovi Kube i Venezuele). Svaki Argentinac ima savršen plan za izlazak Sjedinjenih Država iz krize visoke inflacije, nadolazeće recesije i kraha burze (i, ako ga ima, za izlazak cijelog svijeta iz krize, a za Ukrajinu pobijedi rat protiv Rusije, možda mu, ako mu pričaš o Bliskom istoku, stvari nisu tako jasne, ali jednom me jedan argentinski taksist uvjeravao da je sreo Bin Ladena, da je Bin Laden duboko u sebi peronist, da su bili dobri prijatelji i da su napisane karte, da je dugo razgovarao jedne noći u afganistanskom šatoru s Bin Ladenom, njih dvojica su pušili mak, i da Bin Ladenov izvorni plan nije bio srušiti Tornjeve blizance, nego potopiti cijeli Manhattan, i to u stvarnosti, a to je taksist dobro znao, osim što je to tajna koju je morao revno čuvati, Bin Laden se našao u depresiji jer su teroristi srušili samo tornjeve blizance, ali ne lovac na otoku Manhattanu).
Svaki Argentinac je prorok, hipnotizer, vizionar, prosvijetljena osoba. Svaki Argentinac zna. Ima dobar okus i sve zna. On zna više od bilo koga, on zna više od tebe i mene i bilo kojeg šupka u guzici. Svaki Argentinac se vratio, on je cool, on je macanudo, on ima sve vibracije. Svaki Argentinac ima odgovore na bilo koje pitanje koje bi mu se moglo postaviti, čak i ako ne razumije pitanje i ako, odgovarajući na njega, ne razumije niti ono što govori. Ali odgovori. Kimnuo je glavom. Govor. izraz. On to svira. Okupite tim. Uredite državu. Vladati svijetom. Pobjeđivati u ratovima. Odvojite dobro od lošeg, pristojno od "masnog".
A svaki Argentinac priča i priča i ne prestaje pričati. I nije bitno ima li to što govori uopće smisla (jer se vrlo brzo primijeti da u tom plemenu sve nema smisla i da je sama čar Argentine kao nacije u tome što se ništa ne može objasniti racionalno i , ipak, sve je fascinantno i očaravajuće i tu je gdje biste željeli ostati do kraja svijeta, a da vam ni jedan dan tako malo ne dosadi), bitno je da on ne prestaje pričati i imati mišljenje o svemu i to su također emfatične, konačne izjave, bez ustupaka, atrabilijarne, razvratne (možda bi prosječan Argentinac želio biti otvoren kao što je bio pokojni Maradona u svojim danima slave i sjaja), mišljenja u koja u nekoliko minuta stavlja svijet po redu, i odmah te posalje "da ga sisas" uz oholu, prezrivu gestu, a onda dodje doma i nastane cisti kaos, a zena mu kaze nek ide dovraga, i tek onda argentinac usuti, ako nesto .
Ali na ulici ne šuti, što se događa, koje pojave: u taksijima, u kafićima, u barovima, u autobusima, na tržnicama sa stopostotnom inflacijom, u pojedinim nemirnim kutovima centra, Argentinac govori i govori i uvijek je spreman govoriti, dati svoje mišljenje, stati na stranu, napaliti se, postati žučan, agresivan, strastven, talijan, španjolski, galičanin, kanarski, ogorčen, vikati i svađati se s bilo kim, jer mnogi govore a da ih nitko ne sluša i ne obraća pozornost na njih, a upravo to fascinira argentinskog prosjeka: da ne prestaje govoriti i da o svemu božjem i ljudskom ima konačan i proizvoljan stav, a ništa ga ne čini sretnijim, bogat ili siromašan muškarac. ili puto, lijen ili naporan, koji sjedne bilo gdje u gradu, naruči empanade, pizze, vino, sangriju, pivo, fernet, (ali, prije svega, empanade i pizze), i počne pričati o bilo čemu i provodi sate pričajući i pričajući (ponekad vičući), osjećao je paljenje nepobitnih stvari, rješavanje svih kriza, poništavanje nepravdi, odrubljivanje glave zmajevima i davanje smisla kaosu ovoga svijeta sa zvučnom i bujnom verbalnom snagom koja okuplja Argentince, pola Talijane, pola Španjolce, u velikoj Babilonskoj kuli u toj svi govore istim jezikom, a ipak se nitko ne razumije, nitko ne čuje.
Nitko se ne razumije, nitko ne čuje, jer se svatko osjeća apsolutnim vlasnikom razuma i ne osporava se ni na koji način učiniti ustupke ili dati ni centa razuma drugome, sugovorniku, protuslovlju. Dakle, Argentinac je, po genetskom nalogu, po ključanju krvi, propovjednik, raskalašnik, kreator fikcija poput rijeka, pripovjedač amater i, iznad svega, intuitivni neprijatelj šutnje i pomirenja. Iako je voljan razgovarati, čak i ako ga nitko ne sluša (treba samo čuti slatku i muzikalnu jeku vlastitog mudrog i sentimentalnog glasa), uvijek radije raspravlja s drugim, a ako je moguće i viče, a onda ode na hitove i zgrabite ananas. Odmah zavedite ili uvjerite skupinu lutajućih govornika, a dvije suprotstavljene strane organiziraju se s bijelim oružjem koje sjaji u mraku mračne noći punog mjeseca i, već spremni ubiti i umrijeti, zavjerenici iz Buenos Airesa blokiraju ulicu i uđu u tučnjava u žestokoj tučnjavi oko neke strastvene stvari (obično strast koja ima veze s nogometom, politikom ili nacionalnim ponosom, tri simptoma iste bolesti, neizlječive bolesti Argentinca).
Tada Argentinac, već u sukobu s drugim, i ne sjećajući se zašto su se, dovraga, uopće počeli svađati, otkriva (riskirajući život) da u svojim ludim i histrionskim genima ima nešto što mi ostali Latinoamerikanci sigurno imamo nemaju, toliko smanjeni u odnosu na njih: slijepa vjera u njihova mišljenja (čak i ako ne znate što ćete reći i nađete se kako improvizirate usred krivudave staze) i hrabrost da umrete na ulici pobuna, braneći ona mišljenja za koja si spreman dati život, gazi ga policijski konj koji će vršiti nuždu na njegovom herojskom lešu.
