SLIJEDITI
Samo tri nastupa u Teatru Real bila su dovoljna mladoj američkoj sopranistici kubanskih korijena Lisette Oropesa (New Orleans, 1983.) da postane jedna od omiljenih pjevačica publike madridskog Koloseuma. Naime, njezin direktor Joan Matabosch recital koji će ponuditi u srijedu, 30. ožujka, naziva “svojim povratkom kući”. Lisette Oropesa, prva žena koja je ponudila bis u suvremenoj povijesti Teatra Real, održat će recital u kojem će - uz pratnju glavnog orkestra i zbora Teatra Real, pod ravnanjem Corrada Rovarisa - pjevati arije dva talijanska skladatelja, Rossini i Donizetti... iako iz njihovih francuskih opera ili njihovih verzija na ovom jeziku.
“Upravo smo snimili album s ovim repertoarom - objasnio je sopran-; Došlo mi je da pjevam talijanskim skladateljima; Svidjela mi se mješavina.
U francuskoj operi, jer ima veći interes za tekstove, za poeziju, to je kao slikanje s više boja; Više je glasova, više mogućih zvukova. Ne samo da čujemo prekrasan glas, već taj glas govori više stvari, a karakter je složeniji." Među fragmentima koje će otpjevati bila je i 'Que n'avoirs nous des oiseaux', kojom je Donizetti zamijenio ariju 'Regnava il silenzio' u francuskoj verziji 'Lucia di Lammermoor'. “Za pjevanje je potrebna gotovo druga vrsta soprana, pogotovo ako se pjeva u tradicionalnom tonu, koji je niži, dramatičniji. Francuska verzija je Pajarova arija, lakša... I govori o drugačijim stvarima od talijanske verzije; to je ljubavna arija, uzbuđena... To je sasvim druga scena i lik».
Lisette Oropesa, na svom povijesnom bisu u 'La traviata' – Javier del Real
Lisette Oropesa uvjerava da joj je ovaj repertoar izazov, te da se upravo željela okušati u vrlo traženom repertoaru iu ekstremnim prilikama; ponekad, štoviše, otežana tradicijom (nešto što se više događa u talijanskoj operi). “Tradicija počinje kada javnost stupi na scenu; Nisu krivi samo pjevači, već i publika koja očekuje i zahtijeva izvanredne stvari – kolorature, visoke tonove...- ako ih je jednom čula”.
Američka sopranistica sebe definira kao "perfekcionističku" pjevačicu. “Uvijek učim i pokušavam se poboljšati; Mnogo je stvari koje mi je preostalo i koje bih volio jednog dana. Naš glas se mijenja jer se naše tijelo mijenja, važno je pokušati se poboljšati. Mi pjevači tražimo savršenu tehniku, ali čim je nađeš, nema je, jer si već netko drugi”. Iz tog razloga, dodaje, iako se sada osjeća ugodnije u nižem dijelu glasa, voli nastaviti pjevati laganiji repertoar i "održavati koloraturu i visoke tonove, jer ako ne, nestaju ," on se smije. “Mi pjevači ne možemo svoj instrument držati u futroli niti ga možemo zaboraviti; nosimo to sa sobom, a sve utječe na to”.
“Postoji jedna engleska izreka da je za uspjeh jedne noći potrebno deset godina - objasnila je Lisette Oropesa-. Kad smo mladi imamo nagradu i želimo sve; Ne znamo reći 'ne' jer nismo svjesni svojih ograničenja, niti znamo možemo li ili ne možemo učiniti određene stvari. Kad vide pjevača s potencijalom, kazališta ga žele gurati jer žele lijepe ljude, svježe i željne ljude. Ali morate biti oprezni i pronaći ravnotežu; znajući reći ne Morate doći do određene točke u kojoj vam nije teško reći ne, a za to vam je potrebno iskustvo, zrelost i dovoljno samopouzdanja da znate da će, ako jedna prilika prođe, prekosutra doći druga koja će biti veća.” .
Danas je nemoguće apstrahirati od onoga što se događa. Dijelom iz tog razloga svoj recital završava veselim uratkom. "Već je previše tuge na svijetu", jadao se. “Nijedan izvođač ne može ostaviti sve iza sebe kada hoda na pozornici. Ne pritisnete gumb i glazba počinje, mi nismo strojevi. Svaka tuga, svaka sreća, ide s tobom i odražava se u tvom glasu. Ponekad otvorim usta i nađem drugačiji zvuk; na glas utječe sve a da to ne želimo. I bolje je ovako, jer ako sa sobom nosite emocije, te emocije će doprijeti do javnosti; ako pjevaš bez emocija, do koga ćeš doći? Ali u isto vrijeme morate znati kontrolirati te emocije, a to se postiže tehnikom”.
Danas nemaju smisla, kaže Lisette Oropesa, 'dive' - “iako su još dvije-tri kao one od prije”, smije se-. "Taj koncept se promijenio, a ovisi i o javnosti, o tome kako vide svakog pjevača... Ali to je nešto vrlo osobno."
Ova vrsta pjevačice, Joan Matabosch, intervenira u razgovor i kaže da je “ovaj tip pjevača imao vrlo individualan koncept svoje karijere i vjerovao da se svijet vrti oko njih. Danas svi znaju da je opera timski rad i da postoje i drugi elementi jednako temeljni kao i pjevači; mora postojati orkestar koji dobro zvuči, iza njega mora biti dramaturgija, potrebno je imati odnos suučesništva s kolegama. Oni su toga svjesni čak i s najrelevantnijim brojevima na nacionalnom krugu; Praktički svi, osim dvoje ili troje koje kaže Lisette, koji su kao rezervat Apača i koji su iznimka. Prije dvadeset pet ili trideset godina bilo je normalno naći takve primjere među pjevačima ove razine, ali ne i danas».
A to je da se i svijet vrtoglavo promijenio, iako ne uvijek na bolje. Društvene mreže imaju puno veze s tim, a ni operi taj svijet nije strana. “Problem je što ima toliko sadržaja: toliko glazbe, toliko videa, da da bi algoritam obratio pažnju na vas, morate stalno objavljivati stvari na Instagramu ili bilo gdje. Jako sam aktivan na mrežama, ali ako ima svađa, ako dođe do prijepora, veći broj klikova. Često što više gluposti, što gluplje, to popularnije. A to nije ono što želimo. Ne želim privlačiti pažnju nečim što nema veze s mojim poslom. Mogu staviti određene fotografije na svoj Instagram da budu popularnije, ali nisam takav."
Ali 'ozbiljnim' temama možete doprijeti do javnosti. “Prije nekoliko mjeseci pjevao sam recital u Parmi - kaže sopran-. Otpjevao sam svoj četvrti bis, 'Sempre Libera', iz 'La traviate', a kad je došao Alfredov dio, koji pjeva izvana [i obično je potisnut u recitalima], ustao je dječak iz publike i počeo pjevati sa mnom. Netko je to snimio i taj video je postao popularan. A to je bilo nešto što nije bilo planirano. Ali to je postalo jako popularno u Kini, na primjer, i imam milijun sljedbenika koji ne znaju ništa o operi, ali su se zaljubili u trenutak, u čaroliju kazališta."
