Pamćenje, dobro pamćenje, treba da bude predosjećaj budućnosti, a ne konfuzno skladište prošlosti, i ništa slično prozi Pedra A. Gonzáleza Morena iz Calzade kao mjesto i krv koja to potvrđuje. Pedro je oduvijek preferirao, u poređenju sa machadskom “riječ u vremenu”, krespijskom “vrijeme u riječi”. Prije mnogo godina, u jednom genijalnom članku u kojem je pokušao da me približi svom pjesničkom stvaralaštvu, napisao sam nešto kao u njegovoj poeziji „sjećanje na prošli život uvijek prethodi onome što je proživljeno“, a da je živjeti „pričati svjetlo koje se sjećanje odvaja” dok se primjećuju milovanja i erozije. Ponekad se vode baristički razgovori, složili smo se da je život polagani gubitak magle, aroma trenutaka u kojima smo bili srećni, onih u kojima nam se život nudi kao mogućnost, kao avantura bez granica, da je život jedenje opklade i radosti adolescentnog, mladalačkog sna, do svađe drugih, do spora o stazama bez znakova (ponekad vina i ruža, u drugima zapaljenog bazalta).
Uvijek sam vjerovao da će veliki pjesnik, a to je Pedro A. González Moreno, biti primoran da s preciznošću zastane, mimo onoga što je već istaknuto u mnogim njegovim pjesmama (čitaj 'Buka soka'), o proleterskoj domovini njegovo djetinjstvo, krajolik brda njihovog adolescencije, odjeća i lektira s kojima prelaze prag svijeta – uvijek u izgradnji – odraslih. Znali smo da treba da kažemo jedni drugima i da kažemo jedni drugima. Stavite to na papir. Učinio je to, još mlad, ali bez hitnosti, u 'Contra el tiempo y el olvido', svesku koji je nedavno predstavio Valentín Arteaga i koji je uredio Almud, živahna španjolsko-lamančanska izdavačka kuća koju je režirao Alfonso González -Calero.
Uspomene, knjiga, uzor su stila i prirodnosti. Đak i maturant koji je bio pjesnik, romanopisac koji ih sada piše, prolaze ulicama i satima Kalzade, i danas, kao da drugog raja nema. Ograđeni raj u kojem događaji u svijetu, kasnofrankovske zemlje u ubrzanim promjenama, jedva zamagljuju potrebne korake i odvažnost. Godina 70, njegovih deset godina prošlog vijeka, pojavljuje se kontinuirano kroz njegove stranice kao ekvator svijesti, poput one koja prelazi granicu koja ide od imaginarija djetinjstva do fermenata rane adolescencije. I u tom kvascu ključa reč, ukus za čitanje, iskušenje napisanog. U odaji njegove kuće nalazi se kovčeg koji služi kao spasonosna trpeza, kao oltar u koji ga posjećuje spis od njegove 13, 14 godine. Zajedno sa evociranjem puta za spavanje ispred Cerro Convento i Salvatierra, stranice bilježe emocionalne kutke djetinjstva: zeleni kiosk na trgu, dopisnica prvih stranica, rog Strasne sedmice, djeca Calle Anča, bake i djedovi i kuće, transformacija seoskih staništa: vrijeme je da krenemo od zasada lavande zajedno na Gvozdenom mostu do prvih kućanskih aparata, na TV-u kao iz sna. I dalje iu međuvremenu, bioskop, taj običaj, taj dijalog sa čudnim svetom željenim koliko stranim, ali uvek provokativnim. Kako je dobro ispričan taj kontrast vezanosti za ruralnost Manchega u Španiji Lute sa mnoštvom iskrica (od Pink Floyda do Woody Allena) koje su već zaslijepile mlade ljude tog vremena.
Čitava knjiga je kovčeg naklonosti prema njegovoj domovini, Calzada de Calatrava koju on nikada nije poricao ili negirao, a u kojoj je odmalena poznat kao "pjesnik", prema onome što nam priča. A cijela knjiga je priča o iščekivanju, o saznanju da postoji svijet s onu stranu, vrijeme iza, za koje su vrata bila odškrinuta i trebalo je tražiti pukotine, usuditi se preći preko njih. Za ovog čitatelja, najjasniji i najsnažniji dio knjige je onaj u kojem pripovijeda svoje posljednje godine srednje škole kao ceremoniju inicijacije: tu su njegovi prvi rukom pisani tekstovi i magični izgled Lettera 22, tog laptopa Olivetti koji je kasnije Toliko toga znao, tu je izazov pisati priču o ekskurziji u Kordobi u veoma dugoj romansi, i, iznad svega, dar da budeš opštinski bibliotekar, vlasnik polica, sa samo 16 godina. Sve to u istom vitalnom prostoru prvih cigareta, pokera i inicijacijskih šipki. Kasnije, već prenesena u Ciudad Real, iluzija o prvim nagradama i prvoj kolektivnoj knjizi – 'Hacia la luz'–, o životu prve književne sredine u glavnom gradu provincije prije odlaska u Madrid, do onoga što će doći.
Prošireno preko elegantne proze kojom se često, koliko jasne strukture koliko i trezvenih i preciznih pridjeva, u 33 sobe razotkriva očekivana istina o djetinjstvu na svom točnom mjestu i o adolescenciji koja kuje plodnu budućnost. Jer to je uloga pamćenja: uspostaviti prohodne mostove između onoga što smo željeli biti i onoga što možda jesmo. Zato je Pedro A. González Moreno, da bi sačuvao vrijeme promjena, koje ono itekako zaslužuje, da bude spasilac iz zamki zaborava, ispisao ove bijele listove svog sjećanja, stranice vješto prošarane pronađenim tekstovima, od kojih su neki i oni neobjavljeni, koji se njemu vraćaju i vraćaju nam korake, trenutke. Dugovali smo. Ali iznad svega, dugovao sam mu.
