Svakog dana, prema procjenama Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), oko 180.000 ljudi preseli se u neki grad. Ovim tempom, predviđa se da će do 2050. godine svjetska populacija dostići 9.000 miliona stanovnika, od čega će 70% živjeti u urbanim centrima. U tom kontekstu, i ako uzmemo u obzir da su velika urbana područja glavni proizvođači svjetske energije (75% ukupne) i emisije stakleničkih plinova (60%), nije iznenađujuće da se mnoga od njih počinju kladiti na nove, održivije modele iu skladu sa novim tehnologijama, kako bi odgovorili na velike globalne izazove koje predstavlja klimatska kriza. Pandemija koronavirusa bila je "šok" koji je otkrio ranjivost našeg načina života, kao i javnih i privatnih sistema upravljanja koji su nas naveli da preispitamo svoj urbani razvoj. Gradovi budućnosti morat će se suočiti s novim izazovima budućnosti, osiguravajući kvalitet života svojih građana u kontekstu neizvjesnosti. Za to moramo dizajnirati otporne gradove, koji su prilagodljivi, otporni i zdravi. Novi modeli gradova će dio svog uspjeha temeljiti na inteligentnom braku između tehnologije i održivosti, oni su ono što popularno nazivamo Pametni gradovi ili Gradovi 4.0. Informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT) i Big Data ne omogućavaju efikasno i održivo upravljanje javnim uslugama, kao što je rad mreže javnog prijevoza radi poboljšanja održive mobilnosti, odgovornog korištenja vodnih resursa ili izvora energije, boljeg tretmana otpada ili redefinisanje javnog prostora. Definitivno će gradovi koji su najbolje pripremljeni za suočavanje s efektima i uticajima klimatskih promjena biti najatraktivniji za privlačenje talenata, kompanija i investicija. Zajedno sa održivom komponentom, digitalizacija se pojavljuje kao veliki faktor diferencijacije pametnih gradova. Povezivanje, infrastruktura za prikupljanje podataka, senzori... ali uvijek stavljanje ljudi u centar. Prema McKinsey Global Instituteu, svaki pametni grad koji se nudi podijeljen je na tri nivoa. Na prvom mjestu, sloj sa ovim gore navedenim elementima (senzori, konektivnost, itd.) koji nam omogućavaju prikupljanje podataka, na kojima postoji drugi nivo 'hardvera' i 'softvera' za upravljanje i analizu. U konačnici, upravo su građani ti koji su protagonisti, jer će oni, uz podršku institucija i kompanija, biti zaduženi da iskoriste sve ove inteligentne alate. Sav ovaj tehnološki mišić mora se staviti u službu razvoja mnogo održivijih teritorija i gradova. Pametni gradovi i pametne mreže omogućavaju poboljšanje, na primjer, naših sanitarnih mreža, otkrivanje mogućih curenja u realnom vremenu i optimiziranje potrošnje vode. U konkretnom slučaju crvenih električnih svjetala, pravilno upravljanje njima otvara vrata efikasnijem korištenju resursa, dolazi do optimizacije cjelokupnog lanca vrijednosti, koji ide od proizvodnje do upotrebe na nivou domaćeg korisnika, rješenja lokalnog dinamičnog određivanja cijena sistemima ili korištenjem inteligentne javne rasvjete prisutne u nekim gradovima. Ukratko, u ovoj ekološkoj i digitalnoj tranziciji, inteligentni brak između tehnologije i održivosti nudi nam priliku da odgovorimo na klimatsku krizu osmišljavanjem horizonta napretka i razvoja. Ali pametan grad to može biti samo ako su njegove institucije, kompanije i građani Pametni, pokazujući novu kolektivnu inteligenciju. U svijetu koji nastaje, bitku budućnosti neće dobiti najjači, već oni koji će najbolje sarađivati tkajući inteligentne strategije i saveze.
