PRATITI
O važnosti da Alijansa štiti susjednu Poljsku s Ukrajinom, on dobro opisuje činjenicu da je naredio sjevernoameričkoj jedinici koja je evakuirala Afganistan na njegovom najkritičnijem kraju, 82. zračno-desantnoj diviziji, da ojača granicu, te da je njegov prednji dio je posljednji heroj koji je pretrpio rampu posljednjeg aviona koji je napustio aerodrom u Kabulu, general s dvije zvjezdice Chris Donahue. Kao da se ne osećaš sigurno.
„Mi smo granica NATO-a“, ponosno sažima dobrotvor Szymon, Poljak, koji je u petak ujutro napustio Radom, grad južno od Varšave, da bi vozio četiri do prevoja Khrebenno i doveo gospođu Kotelu, Ukrajinku, da se sastane sa
njegova unuka Anastasia, 24, i njegova praunuka Kristine, samo tri godine, napuštaju ratnu zonu. Čekanje na ivici barijere postaje mučno, a u gospođi Kotelu neponovljive psovke Vladimiru Putinu i suze teku, jedna cigareta za drugom, iako ona podnosi ono što je potrebno sa prisebnošću koja proizlazi iz saznanja da je sigurna. Sa onim koji pada, to je neprocjenjivo.
Ako smatra da diplomatija nema lijeka, Poljska se sprema primiti do milion Ukrajinaca u ovoj krizi, prema proračunima ultrakonzervativne vlade Andrzeja Dude, koja je već postavila devet prihvatnih centara u opštinama na prvoj liniji fronta, u kojoj se nalaze Kreveti, hrana, medicinska pomoć i informacije za one kojima je to potrebno. Ovog petka na pojedinim raskrsnicama, Medyka i na momente u Dorohusu, stvaraju se gužve od stotinjak kilometara vozila. Nije loša tolika dobra volja za vlasti da je prošle jeseni potresla šavove Zapada vraćanjem sirijskih i iračkih izbjeglica koje je, da, neugodni bjeloruski susjed umjetno gurnuo da pokuša izazvati evropski kratki spoj koji je, na neki način, bio uvod u ovo. Kremlj je, kako se već tada govorilo, uvijek stajao iza tog napada.
Egzodus ukrajinskog stanovništva
egzodus iz
ukrajinskog stanovništva
crno-bijelo vrijeme
U Poljsku od juče stižu razorene porodice. Žene i djeca, bez muževa i bez očeva, po nalogu Kijeva, njegovog predsjednika Volodimira Zelenskog, da u zemlji ostanu svi muškarci borbene dobi, upravo oni od 18 do 60 godina. Uputa koja instinktivno vraća crno-bijelo iz Drugog svjetskog rata i koja je u dnu pomalo posramljenog plača – još ne pocijepanog, šok ne dopušta da se prepusti emocijama – žena koje bježe natovarene koferima i jedna od rijetkih igračaka koju su uspjeli zgrabiti.
Po dolasku na poljsku zemlju, koji je jučer bio i u redovnim autobusima, tako stoje stvari, direktno ih čekaju članovi porodice. Kao i Anastasija, njena baka, gospođa Kotelu, koja se tamo nastanila pre mnogo godina i sakrila ustanovu za masažu. Ona je jedna od miliona ukrajinskih, bijelih, kršćanskih, dobrodošlih imigranata koji, mora se reći, u velikoj mjeri zauzimaju domaće i nekvalificirane poslove u zemlji, a koji su se za ovaj izlazak odlučili posebno od 2014. godine, kada im Rusija dobrovoljno pripaja Krim. poluotok. Tamo sam već čuo mnoge da imperijalističke ambicije Moskve mogu ići samo dalje i da je postalo zgodno garantovati slobodu, tako cijenjenu, koju je Varšava olakšala oslobađajući ih od tada pa nadalje od viza za putovanja. Po kuloarima, juče nije prestajalo da skreće pažnju da bi na ovaj prelaz Khrebenno sleteli automobili registarskih oznaka iz Letonije, Litvanije, Češke ili čak južne Nemačke. Toliko je velika ukrajinska dijaspora. Šta god je potrebno da ih udaljite od bojnog polja.
Ovaj komšijski odnos nije bio ovakav sve vreme, masakr Poljaka od strane Ukrajinaca 40-ih je daleko iza, ali zajednički protivnik veličine Putina razvodnjava razlike iz prošlosti. Na primjer, Szymon, koji je pratio gospođu Kotelu u tako teškoj situaciji, odbacuje da se gotovo osjeća kao još jedan Ukrajinac i da, ako je na toj strani, ne sumnja u odbranu teritorije. „Ali oni mogu da dođu ovde, obezbeđeni i dobrodošli – ponavlja on – da smo mi poslednja granica NATO-a”.
