Na Feijóovim vratima nazvao je Pedro Sánchez, prerušen u državnika i pitao "trik ili poslastica?" sa dečjim osmehom A Feijóo je promijenio dogovor i dao mu šaku sudskih slatkiša, a da nije u početku shvatio da su trik i tretman sa Sánchezom isti. Ostalo već znamo: veče je završeno lupanjem vrata i drangulijama na podu. Sada smo u onome što nazivamo 'pričom', što je objašnjenje nakon činjenice neslaganja sa obostranom namjerom da se okrivi drugi za kršenje dogovora. I PP ponovo pada u zamku da veruje da treba da opravda svoj zakasneli izliv nepoverenja, odnosno da se stavlja na trag inicijative protivnika i niza prigovora koje propagiraju socijalisti svojom nadmoćnom propagandom i medijska superiornost. Razlika između ljevice i desnice je u tome što je drugi uvijek spreman da se izvini prvom. I tako, rukovodstvo naroda sumnja u svoju odluku i sa grižom savjesti internalizuje mentalni okvir lidera koji boluje od drhtanja nogu i provincijskog sindroma pred faktičkim moćima unutar M-30, dok se šef Vlade isporučuje bez problemi da se dogovore šta je potrebno sa Bilduom i Esquerrom. Uobičajena priča: jedni oklevaju, a drugi pogađaju. Onaj koji nije uspio u pokušaju da kontroliše pravdu je onaj koji se pretvara da je uvrijeđen i onaj koji je – loše ili dobro – uradio ono što je trebalo posvetiti davanju objašnjenja umjesto da ih traži. Danas se Feijóo više iscrpljuje slažući se sa Sánchezom nego što to ne čini. Možda je ova nemogućnost razumijevanja tužna i pogubna za zemlju, ali to je realnost i, kako je pjevao Serrat, nema lijeka. Antisanhistička stranka, heterogena koalicija, bez akronima i loga, ljudi koji predsjednika smatraju toksičnim likom, šira je i jača od bilo koje druge i njen program ima jednu tačku koja se zove deložacija. To su milioni bijesnih građana ujedinjenih osjećajem odbačenosti koji je sam Sánchez stimulirao svojom strategijom sektaške konfrontacije. Jedino što žele je da ga izbace, a ta vrsta fobije stvara stanje uma koje je nesklono čak i demonstraciji odgovornosti države. Zato 'pepera' insistiranje, koje je jučer izrazio Elías Bendodo, da se prozor kompromisa drži otvorenim nije baš dobro shvaćen. Možda je to samo način da se pokaže dobra volja prema evropskim institucijama, koje su negde između zapanjene i zabrinute zbog kolapsa sistemske institucije. Među njegovim biračima, barem među uvjerenima, izgledi za kompromis nisu izazvali nikakvo oduševljenje. Ono zbog čega će možda žaliti je taj skrušeni duh, kao od grižnje savjesti ili straha od sukoba, kojem se stranka alternative suprotstavlja.
